Radnika slobodnih više nema. Ne samo onih stručnih, nema više nikakvih.
To je to. U zadnjih nekoliko godina smo u Bosni i Hercegovini dostigli skoro punu zaposlenost. Dobro, na Zavodu za zapošljavanje i dalje ima preko 300.000 ljudi u evidenciji. Ali, to je naravno lažna statistika, kao i mnogo toga što je lažno u ovoj državi.
A od ovih zaposlenih, dobro, možda baš ne rade svi u svojoj struci, ali ko god želi posao u, naprimjer, proizvodnji, građevinarstvu ili ugostiteljst vu, može ga prilično jednostavno naći. Čak i bez početnog (pred)znanja. Dovoljno je da imaš ruke, noge, uši, oči. Bar malo volje i mozga u glavi.
E sad, nije za društvo toliki problem ako će određeni bravar, koji je želio da se uhljebi kao domar u kakvoj državnoj ili javnoj organizaciji, ostati frustriran jer to nije uspio. Pa je ipak morao zaista zaraditi svoju platu. Ovdje kod kuće ili možda u Njemačkoj. Mnogo je veći problem ako određeni vrhunski fizičar ili inžinjer automatizacije ne mogu naći posao u struci. A ne mogu, pa su ili na birou ili rade poslove značajno niže vrijednosti.
Jer, gdje će takve pametne glave i naći posao? Osim opet mogućeg uhljebljenja u obrazovanju, koje to kompanije ili institucije imaju potrebu za velikom pameću u razvojnim aktivnostima? Koje to kompanije imaju potrebu ili viziju za onim najpametnijima od nas? Možda poneka. One su prava rijetkost. To je izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Tu dolazimo da srži problema u narednoj fazi razvoja bosanskohercegovačke privrede.
Znamo već da ništa nije valjalo u staroj državi. Ali evo makar jednu do bru stvar sam uspio izvući. Tu su ipak postojale organizacije i kompanije koje su imale stvarnu (čitaj tržišnu) potrebu za vrhunskim umovima. Tako, naprimjer, u jednom Energoinvestu su radili ljudi koji su doktorirali na MIT-u. Šta su to oni radili? Pa sigurno nisu vazdan popunjavali radne naloge za proizvodnju, kao što mnogi inžinjeri rade danas u BiH. A nije to do njih, jednostavno je, nema ništa izazovnije na stolu.
Jedan pisac reče: “Mi uzmemo najgore s Istoka i najgore sa Zapada.” Isto je i s društvenim uređenjima. Mi umjesto da iz starog sistema uzmemo dobre stvari, naprimjer, ulaganje u tehnološki razvoj, mi preuzmemo najgore. Tako smo iz novog sistema uzeli najgori mogući početni oblik divljeg kapitalizma, u kojem nema prostora za dugoročne vizije. Čak ni srednjoročne. U takvim anti-vizijama nam turizam postaje strateška grana privrede. OK, ovaj naš bravar s početka priče će se možda čak odlučiti da radi kao majstor na održavanju jednog od mnogobrojnih hotela koji niču kao gljive poslije kiše. Ali, za našeg fizičara jasno je da tu nema perspektive. Tu dolazimo i do razbijanja fame oko turizma kao strateške grane privrede: tu sigurno neće raditi naše najpametnije glave. A bez njih nema razvoja, nema profitabilnih poslovnih modela, nema produktivnosti. A to znači, one zemlje koje to imaju će nam i dalje otimati najpametniju djecu.
Nećemo se ovdje naravno baviti našim anti-vizionarskim krojačima sudbina, oni nek razbijaju glavu pitanjem gdje će u subotu na roštiljanje. Haj’mo mi na svoj posao. Šta nam je činiti? Ukratko, potrebno je pokrenuti što veći opseg razvojnih aktivnosti na svim poljima privrede. Tehničkih, organizacionih i kadrovskih aktivnosti. Da kroz te razvojne aktivnosti kreiramo vrhunske izazovne poslove. Poslove koji će se obavljati u onoj prvoj ili makar drugoj globalnoj premier ligi. Poslove na kojima će raditi upravo oni najpametniji od nas.
E sad, ko će pokrenuti ove razvojne aktivnosti? Državne i javne institucije naravno neće. Imaju prečeg posla. Obrazovne ustanove? Fakulteti? Ništa ni od toga. Ima, naravno, uvijek pojedinaca i grupa koje aktivno rade, ali zbog totalne apatije, birokratije i anti-sistema, obrazovanje nažalost zadugo neće moći iznjedriti ovakve aktivnosti. Doduše, možda pojedine privatne obrazovne ustanove imaju mnogo veću šansu.
Ovakve razvojne aktivnosti mogu na brzu ruku pokrenuti samo privatne kompanije. Postojeće ili, pak, neke nove koje će tek moći iskoristiti ovaj ogromni potencijal pametnih glava. Ipak nam ovo treba brzo, vrijeme prolazi, mladost odlazi, i to ona najpametnija. Kad bi se kod privatnih kompanija razvio taj vizionarski duh, ta pokretačka energija za iskorakom, kod vlasnika ili donosilaca odluka, to smatram da je jedino moguće sad odmah.
Ne moraju to biti velike kompanije ili grupacije, mada je takvima to mnogo lakše zbog akumulacije kadrova, kapitala, tržišta, resursa općenito. Mogu to uraditi i manje / srednje kompanije. Ako si, naprimjer, proizvodna kompanija koja zapošljava 100 radnika, uvijek možeš dio prihoda / dobiti uložiti u razvojne aktivnosti, pa makar budžet za njih već u startu halalio. Uvijek možeš jednog senior i jednog junior eksperta staviti da rade na nekoj izazovnoj temi budućnosti, a koja može postati jedna nova oblast vašeg biznisa.
Ako, kao jedna kompanija, nemaš dovoljno resursa ili ideja, uvijek je moguća i dobra saradnja. Naprimjer, pokrenuti klastere. Ili udruženje. Nakon početnih uspjeha, preporučljivo je formirati posebne odjele unutar kompanije, a onda slijedom događaja, posebnu kompaniju. Možda čak i razvojno-istraživački centar ili institut.
Ako smatrate da ovo nije za nas, za Bosnu i Hercegovinu, za jadransku regiju, onda se ne slažem s vama. Ima primjera koji pokazuju da se takvo nešto može. Evo nekoliko primjera.
Jedan je GS grupacija iz Travnika. To je kompanija koja se primarno bavi proizvodnjom teških metalskih konstrukcija, dakle klasična uslužna proizvodnja. Međutim, vlasnicima i direktorima te kompanije đavo nije dao mira. Ideja je bila da se resursi iskoriste za pokretanje vlastitih proizvoda. Naprimjer, elektro bicikla. Tako je nastao brand Ruff Cycle, koji već nekoliko godina djeluje kao već stabilan biznis. Dalje, u razvojnoj fazi je brend Evo, a radi se o elektro dostavnom vozilu. Ponavljam, vlastiti razvoj, vlastiti brend, vlastiti inovativni razvojni biznis na kojem sad već rade desetine vrhunskih stručnjaka.
Sličan proizvod, elektro motocikl je nedavno razvila i predstavila firma Core iz Sarajeva. Priča koja odiše optimizmom i kojoj tek predstoji vatreno krštenje.
Kao naredni primjer navodim kompaniju Gazzda. Oni dizajniraju, razvijaju i proizvode vrhunski namještaj visoke klase. Dok nisam na stručnom događaju PIT DrwoCon 2024 čuo priču o nastanku stolice Book / Knjiga, nisam bio svjestan svog neznanja. Koliko samo pameti je uloženo u nastanak te stolice, od istraživanja koncepta, tržišta, preko razvoja dizajna, konstrukcije, materijala i poddobavljača, pa sve do izrade prototipova i gotovih proizvoda. Koliko samo energije, koliko putovanja na sajmove i konferencije, koliko noći i noći promišljanja je bilo potrebno. Sve to praćeno vrhunskom vizijom uprave kompanije Yield / Gazzda. Sve pohvale za cijeli tim, a oni će se prepoznati u ovoj priči.
Ima sličnih primjera još, posebno u namještaju. Tu BiH već ima nekoliko kompanija s vlastitim brendovima poznatim širom svijeta, a navodim ovd je npr. Artisan, Mobello, Zanat. Računica je jasna. Da u ovim kompanija nekoliko desetina onih najpametnijih ne radi na nastanku i proizvodnji vrhunskog svjetskog namještaja, oni bi sve to isto radili negdje drugdje u svijetu.
U regiji „Jadran“, ako izuzmemo IT i programersku industriju, izdvojio bih naravno Rimac Group, sa svim svojim sastavnim dijelovima i firmama kćerkama. Bez premca u startup sceni zadnjih 10 godina, ipak se radi o vrlo zahtjevnom proizvodu visoke tehnologije. Kako to izgleda praktično za naše najpametnije glave: pa svi iz Hrvatske i regije koji su znali nešto o nekom od poslova unutar Rimac grupe, mogli su ga prilično jednostavno dobiti. Kad je nestalo takvih, zaposleno je mnogo stranaca uz koje onda lokalni junior inžinjeri mogu učiti i tako stjecati prijeko potrebno znanje koje realno u Hrvatskoj nije postojalo. Tako, naprimjer, na projektima saradnje s Bugatti Rimcem sam sreo cijelu četu Talijana koji rade na razvoju novih auta, a koji su tu došli iz kompanija… Ferrari, Lamborghini i sl. I ti se pitaš, je l’ ovo neka skrivena kamera? Možete misliti šta jedna takva škola znači za domaće pametne glave.
Od giganata iz starog sistema bih izdvojio Končar Grupu. S jedne straneje očuvanje holdinga pokazalo da je ipak imalo smisla ostaviti zdravi dio velikih giganata na okupu. A s druge strane, unutar grupe postoje prave zvijezde poput Končar Transformatora, koji pokazuje da se pronašla optimalna kombinacija federalnog i konfederalnog. U svakom slučaju, tu sve buja od razvojnih aktivnosti, a jedan bitan preduslov je koncentracija resursa.
Mnogi će odmah reći: ali ja nemam ideju niti želim pokretati vlastiti proizvod? Odlično. Može se i kod razvoja procesa biti inovativan također. Evo samo, naprimjer, u drvnoj industriji koliko prostora postoji da se dodatno razviju razni procesi poput savijanja drveta, termičke obrade drveta, površinske zaštite drveta, to su doktorati i doktorati. Pa gdje je tu, naprimjer, razvoj organizacije ili sistema upravljanja? Mnoge firme plaćaju konsultante da im razviju, recimo, sistem stimulativnog nagrađivanja uposlenika. To je naravno pohvalna stvar, ali možda je čak bolje zaposliti jednog „povratnika“ iz Njemačke, iskusnog eksperta, pridodati mu jednog juniora i dati im zadatak da razviju taj sistem samo za vaše potrebe. Uložiš 50 ili 100 hiljada ojra, a vrate ti se milioni u narednih nekoliko godina.
Rezime: Vizionari ove zemlje će, koristeći vlastite resurse, pokrenuti razvojne aktivnosti na kojima će raditi oni najpametniji od nas (država, ako se sjeti da šta pomogne, sjeti). To će biti solidno plaćeni, izazovni i vrhunski poslovi na globalnom nivou. Poslovi s mnogo putovanja, s mnogo stjecanja novih znanja, s primjenom kreativnog razmišljanja. Radeći takve inovativne stvari, takve firme i takvi stručnjaci će definitivno dodati novu vrijednost nama i našoj djeci u budućnosti. Jer ovakvi razvojni procesi pokreću lančanu reakciju, stvaraju prostor da i ovaj bravar s početka priče može raditi za četiri puta veću platu, u fabrici ili u hotelu, svejedno.
