Neslaganja i konflikti nezaobilazni su dio života i poslovanja. Premda instinktivno na njih gledamo kao na nešto negativno, oni sami po sebi nisu negativni. Negativan može biti samo odnos prema njima, jednako kao i pristup njihovom rješavanju.
Uobičajeni način rješavanja konflikata ozbiljnije prirode je njihovo pretvaranje u sudske pravne sporove. Njihovi sudionici unatoč raznovrsnim, najčešće pogrešnim, neproduktivnim i agresivnim pokušajima da nađu rješenje za njih, nisu u tome uspjeli. Zato se uz pomoć pravnih profesionalaca odlučuju za premještanje njihovog sukoba iz životnih i poslovnih arena, u pravnu, bez svijesti da će tako svoj početni problem samo višestruko uvećati.
Oni u tom trenutku vjeruju da se više ništa ne da učiniti do prepustiti nekom trećem, po mogućnosti onome koji posjeduju državnu silu, da o njihovom sporu odluči umjesto i najčešće bez njih, te da ovog drugog prisili na određeno ponašanje. Na ovaj način oni vrlo skoro postaju zarobljenici vlastitog eskaliranog konflikta u kojem zbog njegove siline postaju sasvim paralizirani u pogledu poduzimanja bilo kakvih aktivnosti usmjerenih na njegovu deeskalaciju.
Pravna arena kao civilizirani oblik rata
U pravnoj areni od pamtivijeka je naglasak na pravnom ratu, točnije na pobjeđivanju, te poražavanju protivnika, te na nanošenju što više štete jednih drugima u njemu. Sudionici spora se u taj rat upuštaju neovisno o tome koliko su dugo prije nastanka njihovog sukoba bili u sjajnim i bliskim osobnim ili poslovnim suradničkim odnosima. Njihov eskalirani sukob posjeduje moć da zamagli sve ono dobro što je bilo između njih, gotovo kao da nije ni postojalo.
Tvrdi se da se eskalirani konflikt svrstava među najdestruktivnije sile u svakom odnosu i u svakom društvu. Također se tvrdi da je nekada potrebno da konflikt eskalira da bi deeskalirao. Parnični pravni rat, dakle, višestruko uvećava ionako snažno početno suprotstavljanje sudionika konflikta i čini njihov daljnji život ili poslovanje, ako se odvija na isključivo suprotstavljački tradicionalni način, dugotrajnim, rizičnim i traumatičnim iskustvom. Takav rat članove obitelji pretvara u protivnike, prijatelje u neprijatelje, susjede u strance, a poslovne partnere u bijesne konkurente.
Ni iz jednog rata još nitko nije izašao u boljem stanju od onoga u kojem je u njega ušao.
Svaki rat, pa i onaj najteži, završava s mirom. Zašto onda ne bi odmah započeli i završili s mirom?
Premda su sudovi i parnica kao pravni put zbog raznih razloga važni i često nužni, postaju sve manje poželjni u konfliktima i sporovima u kojima njihovi sudionici samostalno ili uz pomoć profesionalaca, mogu u pogledu njihovog rješavanja učiniti mnogo više nego što su to činili do sada. Da bi u tome uspjeli, moraju mnogo toga promijeniti bilo prije, bilo nakon nastanka neslaganja, konflikta ili spora među njima.
„Koji bi to bio način?“ „Naravno, suradnički.“
„Pa kako suradnički? Da smo mogli surađivati oko rješenja, ne bi se nalazili u sudskom pravnom ratu.“
Vjerovali i ne, najčešće ne postoji ni jedan ozbiljan razlog da osobe koje su dugo, blisko i uspješno surađivale u osobnim ili poslovnim odnosima, ne nastave jednako suradnički postupati i kada se pojavi problem u njihovoj suradnji. One to mogu učiniti uspješno jedino ako rješavanju njihovog neslaganja ili konflikta pristupe na način koji je sasvim drugačiji od onoga koji ih je proizveo. Za to im je potrebna promjena u njihovoj percepciji konflikta kao problema, kao i promjena u odnošenju prema njemu, u odnosu jednih prema drugima, te u načinu njegovog rješavanja. Ponekad im je da bi uspjeli u tome potrebna mala pomoć treće neutralne osobe između njih. Sasvim je moguće ne slagati se i međusobno uvažavati.
Rješenje v/s pobjeda u sporu
Umjesto da se sudionici konflikta troše vrijeme, energiju i materijalna i nematerijalna sredstva na međusobno natjecanje i agresivno suprotstavljanje oko toga tko je od njih u pravu, te na POBJEDU jednih nad drugima, sve to trebaju s jednakom gorljivošću uložiti u njegovo RJEŠENJE.
Suradnja v/s suprotstavljanje u sporu
Postoje dvije biologijske evolucijske teorije o ljudskim interakcijama. Prva je dominantno konfliktna i zastupao ju je Charles Darwin. Druga je dominantno kooperativna i njen utemeljitelj bio je manje poznati Petr Kropotkin.
Charles Darwin
Darwinova teorija utemeljena je na prirodnoj selekciji kao osnovnom mehanizmu reprodukcije i samoodržanja. Snaga, sposobnost, snalažljivost i osobni interes pojedinca ili grupe, primarni su za samoodržanje. Najsnažniji nemaju suosjećanja za manje snažne, manje sposobne ili manje snalažljive. Ova teorija „ojačala“ je s razvojem kapitalizma i postala predmet interpretacije mnogih ekonomskih teorija. Veoma pojednostavljeno-tržište svima omogućuje jednake šanse za ekonomski uspjeh, međutim, pobjeđuju samo najjači i najsposobniji.
Jednak pristup prenio se doslovce u mnoge pore društvenog života. Tvrdi se da je u današnje vrijeme u kapitalističkim društvenim sistemima, Darwinova teorija prirodne selekcije, natjecanja i suprotstavljanja, doživjela svoj svojevrsni vrhunac, uz sve prateće negativne društvene posljedice.
Petr Kropotkin
Tamo gdje Darwin vidio natjecanje, osobni interes i snagu jačega, kao ljudsku pokretačku snagu, Kropotkin je vidio kooperaciju – SURADNJU. Kropotkin je tvrdio da su baš ljudska suradnja i razni oblici udruživanja kroz povijest i sadašnjost, omogućili opstanak ljudske vrste te njen svakovrsni uspjeh i napredak.
Je li moguće suprostavljanje u rješavanja sporova zamijeniti suradnjom?
U svakodnevnom društvenom životu, individualni interesi prevagnuli su nad interesima društvene zajednice i nad općim dobrom. U međusobnom susretanju i sudaranju interesa pojedinaca te njihovih interesa s javnim interesima i obratno, nastalo je bezbroj novih odnosa, ali i sporova koji se najčešće rješavaju na jedan način – sudskim putem. Takvim načinom rješavanja sporova malo je tko zadovoljan.
Vjeruje se da je upravo zbog svih opisanih okolnosti SURADNJA među ljudima danas potrebnija više nego ikada ranije, počevši od individualnih, pa sve do globalnih spornih pitanja. Međutim, smatra se upitnim može li ljudska vrsta nakon dugogodišnjeg kretanja, pretežno samo u jednom smjeru, krenuti u suprotnom? Ako bi se poslužili nepresušnim optimizmom MEDIJATORA, moglo bi se iskazati uvjerenje u postojanje pozitivnog odgovora na ovo pitanje.
Ljudi su najveći kooperatori među živim bićima
Svjedoci smo bezbrojnih primjera svakodnevnih vidljivih i nevidljivih oblika suradnje među ljudima. Ljudi svakog dana surađuju dobro i pomažu jedni drugima, počevši od jednostavnih zadaća, pa do onih veoma složenih, i konačno, do onih najplemenitijih, koji se tiču spašavanja ljudskog zdravlja i života.
Ljudi surađuju i u najvećem broju konflikata. Konflikti su dio ljudske svakodnevnice i daleko najveći broj njih, neovisno o sudionicima, nikada ne dospije do sudova. Čak i najozbiljniji konflikti ako im se posveti dužna pozornost, u najvećem broju slučajeva iskristaliziraju trenutak koji aktivira ljudsku prirodnu snagu i potencijal usmjeren na suradnju i njegovo dogovorno rješavanje.
Suradnja se odvija na svim razinama: individualnoj, institucionalnoj, nacionalnoj, međunacionalnoj i globalnoj. Pojedinci, grupe i institucije, često surađuju bez ikakvih prethodno utvrđenih pravila, kontrole ili prisile nekog višeg autoriteta. Suradnja i pomaganje događaju se spontano i neorganizirano – samo zbog toga jer su u danom trenutku potrebni.
Izuzetna sposobnost za suradnju, tvrde biolozi, naprosto je upisana u ljudskim genima. Svaka suradnja, pomaganje ili primanje pomoći, ljude ispunjava posebnim osjećajem zadovoljstva. Ljudi su najveći kooperatori među živim bićima. Vrlo često pomažu čak i potpunim strancima. Suradnja među ljudima može biti jednokratne ili trajnije prirode. Jednokratna suradnja odvija se na dnevnoj osnovi i sporadično, najčešće nije uvjetovana reciprocitetom u ponašanju druge strane. Jedna strana se zadovoljava činjenicom da je pružila pomoć, a druga da ju je primila.
Reciprocitet kao uvjet nastavka suradnje u trajnijim odnosima
S druge strane, reciprocitet je nezaobilazni i sastavni dio ljudskog života. U pravilu nije moguće očekivati trajniju suradnju bez reciprociteta, točnije bez očekivanja da će obje strane u tom trajnijem odnosu uzajamnim aktivnostima polučiti za sebe određene dobitke.
Drugim riječima, sama ponuda na suradnju jedne strane drugoj, bez njenog prihvaćanja i očekivanog reciprocitetnog ponašanja, nema velikih izgleda za uspjeh. Očekivani reciprocitet predstavlja dostatnu osnovu za početak i nastavak određenog odnosa i zato nosi u sebi prilično snažni samoregulirajući mehanizam za većinu međuljudskih odnosa. Nastavak odnosa uvjetovan je nastavkom reciprocitetnog ponašanja.
Samoregulirajuća suradnja među poslovnim subjektima na tržištu
Radi lakšeg razumijevanja opisano postupanje najlakše je usporediti s uobičajenim aktivnostima poslovnih subjekata na tržištu. Njihovi odnosi zasnivaju se na uzajamnim očekivanjima i fer postupanju unutar kojeg oboje u zadanom vremenskom okviru nastoje ostvariti željene dobitke. Neovisno o tome jesu li strane taj svoj odnos regulirale pravno, ugovorom ili na drugi način, one se za trajanja tog odnosa ne ravnaju pravnim, već isključivo poslovnim principima. Njihov uspostavljeni odnos ne razvija se zbog pravne utemeljenosti ili pravnih prijetnji vezanih uz njegovo (ne)izvršavanje, već radi ispunjenja uzajamnih očekivanja.
Ovakva samoregulirajuća pravila u ljudskim odnosima funkcioniraju sve dok funkcionira reciprocitet. Reciprocitet je najrašireniji razlog za uspostavljanje i trajanje većine međuljudskih odnosa.
Primjeri kooperativnosti stalno se izmjenjuju s konfliktima
Odnos, suradnja, reciprocitet i povjerenje, ne traju vječno. Rastu i razvijaju se, padaju ili se gube i ponovno uspostavljaju. Na taj način, primjeri iznimne kooperativnosti među ljudima stalno se izmjenjuju s njihovim konfliktima različite prirode i intenziteta.
Ljudski rod uspješno rješava konflikte počevši još od svog postanka i vremena u kojem nije bilo ni prava ni pravnika niti sudova. Na jednak način i danas najveći broj pojedinaca i poslovnih subjekata rješava svoje konflikte. Dakle, bez prava, pravnika i sudova.
Imanentna ljudska sposobnost za rješavanje konflikata kroz suradnju
Uz opisane elemente dijela ljudske prirode, brojni autori iskazuju uvjerenje o postojanju snažnih unutarnjih kapaciteta ljudske vrste vezanih uz sposobnost rješavanja međusobnih konflikata. Tu svoju sposobnost ljudski rod je potvrdio bezbroj puta kroz svoju povijest.
Vjeruje se da ljudi još uvijek mogu vratiti tu svoju sposobnost i primjenjivati je svakodnevno.
Iznimno povećani broj ljudi, tehnološki napredak, beskrajno umnoženi broj odnosa među ljudima i njihova složenost, uz snažnu podršku prava, pravnika i sudova, u dobroj mjeri su oduzeli ljudima vlastite kapacitete i sposobnost za rješavanje njihovih sporova. Protekom vremena kroz povijest, ljudi su se sve više oslanjali na pravo i pravnike, ne bi li isključivo oni umjesto njih riješavali njihove sporove. Posljedica takvog postupanja je pravni sustav i pravne prakse u odnosu na koje mnogi izražavaju nezadovoljstvo.
Ljudi bi u sebi ponovno trebali pronaći vlastitu sposobnost za suradnju koja se, čini se, umnogome zagubila. Potrebno je da ponovno o vlastitim problemima i konfliktima u najvećoj mogućoj mjeri zajedno i aktivno promišljaju i odlučuju, uz uvažavanje međusobnih razlika i bez nametanja vlastitih stavova suprotnoj strani. Pri tome ljudi trebaju i žele rado primjenjivati vlastita životna ili poslovna pravila, sukladna njihovim stvarnim potrebama. Pravila i logika pravnih i drugih institucija namijenjenih rješavanju sporova, same po sebi u pravilu na opisani tradicionalni način ne mogu udovoljiti njihovim potrebama.
Koji je to trenutak u kojem je čovjek spreman na suradnju?
Svima je jasno koliko je teško samostalno rješavati vlastite konflikte i sporove. Ovo i pored toga što svi mi itekako u manjoj ili većoj mjeri posjedujemo unutarnju sposobnost za njihovo rješavanje i za suradnju.
Koji je to trenutak u kojem su ljudi spremni na suradnju?
A koji to trenutak kada ljudi više nisu u stanju surađivati?
Biolozi, neurobiolozi i sociolozi uče nas da svaki čovjek ima mogućnost izbora načina na koji će rješavati svoje konflikte. Primarni način njihovog rješavanja, duboko ukorijenjen u ljudima i životnoj praksi, temelji se na suradnji (kooperaciji). Rješavanje konflikata suprotstavljanjem ili sukobljavanjem, makar ono bilo civilizirano kroz sudski parnični postupak, ljudima uvijek preostaje kao posljednja opcija, ako ne uspiju rješenje pronaći konsensualnim pristupima.
Obraćanje za pomoć profesionalcima s reputacijom za suradnju
Jedan od efikasnih načina podržavanja ove prilično snažne, ali pomalo skrivene kooperativne strane ljudske prirode, jest da se sudinici konflikta kojima je popustila pozornost i sposobnost za suradnju, za pomoć u rješavanju njegovom rješavanju obrate isključivo profesionalcima (među kojima su i pravnici/odvjetnici) sa izraženom reputacijom za suradnju.
Suprotstavljačke i agresivne strategije u najvećem broju sporova poodavno više ne predstavljaju ni korisnu niti potrebnu uslugu. Svi oni profesionalci, a posebno pravnici među njima koji izravno sudjeluju u svijetu rješavanja konflikata i sporova njihovih stranaka, žurno trebaju prilagoditi svoje prakse potrebama novog vremena, te tradicionalnim pristupima, znanjima i praksama dodati nove.
Društvo kao pravičan sustav društvene suradnje
Razni oblici suradnje ili uzajamnog razumijevanja uzmeđu sudionika u konfliktu ili sporu, uveliko mogu pomoći njegovom rješavanju, makar bila riječ i o sudskom parničnom postupku. Svaki oblik suradnje koji barem i dijelom zamijeni suprotstavljanje, iskazano bilo tijekom sudskog parničnog postupka bilo izvan njega, uveliko može doprinijeti dobrobiti stranaka u sporu, ali i dobrobiti za pravni sustav i društvo u cjelini.
John Rawls tretira društvo kao „pravičan sustav društvene kooperacije.“
Jedan od bivših harvardskih dekana Derek Bok, izrazio je uvjerenje da će pravna profesija, ako se ne pokrene, izgubiti priliku biti središte najkreativnijeg društvenog eksperimenta modernog vremena – ako žurno ne pridonese uključivanju stranaka u svojevrsni novi pokret u rješavanju sporova, u kojemu suprotstavljanje sve više ustupa svoje mjesto suradnji, kao primarnom pristupu. To je jedan od preduvjeta da pravnici zadrže relevantnost u društvu.
Medijacija kao generator promjena usmjerenih na suradnju
MEDIJACIJA i medijacijski pristupi pravi su generator pozitivnih promjena u tom pogledu. Kreirani su kao sjajni dodatak tradicionalnom sustavu rješavanja sporova i kao svojevrsni melem za efikasno i brzo zalječenje svakovrsnih ljudskih rana koje proizvode mnogi konflikti kojima se ne upravlja na suradnički način. Medijator ili medijatorica kao osobe u sredini, između osoba u konfliktu ili sporu, jesu ili mogu biti stvarna dodatna vrijednost u njihovom rješavanju na suradnički način.
Medijaciju nazivaju „umjetnošću biti čovjekom“.
Čim unesete ljudskost u konflikt, konflikt prvo blijedi, a potom nestaje. Medijacija sama po sebi nije magična, a medijatori i medijatorice nemaju čarobni štapić. Ono što je magično i čarobno, je kvaliteta istinskog ljudskog odnosa i komunikacije u medijaciji.
Prva žrtva konflikta je povjerenje, druga komunikacija. Kada ljudi prestanu komunicirati više nisu u stanju riješiti svoj problem. Pravo je vrijeme za medijaciju i medijatora upravo trenutak kada sudionici konflikta njegovo rješenje ne uspiju pronaći sami.
Medijacija osobama u konfliktu dodaje treću neutralnu osobu u sredini od njihovog povjerenja – medijatora – osobu s posebnim znanjima o komunikaciji, pregovorima i upravljanju konfliktima. Riječ je o osobi koja ne odlučuje o sporu već sudionicima pomaže pronaći vlastito rješenje po njihovoj mjeri. Uz podršku medijatora sudionici konflikta uspijevaju izaći iz slijepe ulice, osvijestiti postojanje problema koji zahtijeva rješenje, kao i postojanje vlastitog doprinosa u njegovom nastanku. Medijator im pomaže transformirati njihov odnos prema konfliktu i jednih prema drugima, od negativnog u pozitivni.
Medijator s pristupom punim brige, pažnje, poštovanja i ljudskosti, kreira povjerenje, dovodi strane za zajednički stol i pomaže im obnoviti prekinutu komunikaciju. Pomaže im ne gledati se više „preko nišana“, već prihvatiti da se na drugoj strani nalazi jednako ljudsko biće sa svim svojim manama i vrlinama. Pomaže im prihvatiti mogućnost da izađu iz svojih jednostranih perspektiva i da uđu u perspektive svojih sugovornika s namjerom da ih razumiju. Daje im punu pažnju, vrijeme i priliku da u sigurnom ozračju bez prekidanja, vrednovanja i osuđivanja, ispričaju svoju stranu priče baš onako kako je oni vide. Također, pomaže im osvijestiti da nemaju pojedinačni, već zajednički problem.
I s tim u vezi, pomaže im da prestanu napadati jedni druge, već da zajedno napadnu zajednički problem.
U to poticajno ozračje medijator sa sobom donosi mir, optimizam, osjećaj sigurnosti i povjerenja te nadu da je rješenje usprkos svega moguće, pa i kada privremeno zapnu u pregovorima. Održava sudionike konflikta za stolom, unosi strukturu u njihove pregovore i pomaže im upravljati negativnim emocijama. Svojom strpljivošću i upornošću te jednakoj podršci svima, pomaže im tražiti i pronaći za njih najbolje rješenje.
U takvoj neprijetećoj i uvažavajućoj atmosferi u kojoj su stranke najvažnije osobe na svijetu, događaju se ti magični ljudski trenuci. Sudionici konflikta ponovno komuniciraju, po prvi put se doista međusobno čuju i slušaju. I netko neutralan ih također po prvi put iskreno sluša i vodi u razgovoru s drugom stranom u kojem se osjećaju ranjivi. Oni iznose sve što je njima važno; suprotstavljanje zamjenjuju suradnjom; monologe dijalozima; a međusobnu borbu oko pobjede, rješenjem – vlastitim rješenjem koje im nitko nije nametnuo i uz kojeg svaka strana zadovoljava neki svoj interes. Kako je to rješenje njihovo, smatraju ga pravednim i dobrovoljno ga izvršavaju.
Medijacija zbog svega navedenoga predstavlja najbolje vrijeme u životu jednog spora.
I na kraju, medijacija nije samo humani i suradnički način rješavanja konflikata i sporova, već ujedno i primarno, način života i poslovanja.
