Zašto ovo nije lijevo, a ja sam zamislio da treba desno? I zašto sad ova sijalica radi, a ne treba da radi? I zašto je font taj, a ja sam zamislio neki drugi? Ne znam koji, ali drugi. I nisi to dobro uradio, treba ovako. Ili još gore, ne znaš ti ja ću to bolje.
Ova bolest je poznata vjekovima. Najstarije civilizacije su je zvale mikromenadžment. Kako nove civilizacije nisu našle za shodno da taj naziv promijene, zadržalo se to „mikromenadžment“ do dana današnjeg. A, kako stvari stoje, ostaće još koji vijek.
Simptomi ove bolesti se teško prepoznaju iako su otvoreno vidljivi dnevno i na svakom čošku. I u mraku i u danu. Ali, teško ih je prepoznati. Jer se upakuju pod simptome drugih bolesti poznatijih kao, „sve ja moram“, „okružen sam nesposobnjakovićima“, „niko ništa ne zna raditi“. Vrlo često se dešava da se simptomi mikromenadžmenta pomiješaju sa ovim ostalim. Bolestima.
Ko je rizična grupa ove boleščine? Pa, uglavnom menadžeri. Svih veličina. A, simptome osjete i oni koji to nisu. Ustvari, kod ove boleščine simptomi se prvo javljaju kod ostalih. Kod ovih koji nisu menadžeri, nego ga prate, slijede i slušaju. I žive dan za dan. Gledaju kako je raspoložen. Ako je dobar – dobro je. Ako nije – nije dobro. I tako životare. Onda nekom pukne film, pa pobjegne. Jer ne može više da mu se govori šta će raditi i kako će raditi, a onda još i kada uradi tako to bude pogrešno. Jer je ovaj u međuvremenu promijenio mišljenje, a nikome nije javio.
Ili ostanu i ne mrdaju, jer im je lijepo. Dođu na posao da se odmore. Ne moraju koristiti mozak. Dođu ujutro po instrukcije. Dobiju dozu istih još koji put u toku dana. A, lova kapa li kapa. To što je njihov rezultat teška taraba, to je manje važno. On naređuje, oni slušaju. Tu i tamo ih načepi, ali generalno idilična priča.
I logično, zajedno ogovaraju ove što su otišli. Slabići. Ne mogu pratiti tempo. Neće da rade. Ne druže, oni hoće da rade. Samo ti to ne vidiš.
Na svu sreću, za ovu bolest ima lijeka. Izlliječiva je. Ima nekoliko različitih lijekova, a jedan je posebno učinkovit. Zove se delegiranje. I nije farmaceutska industrija na njemu obrnula milijarde, a izliječenih ima na sve strane. I to je sjajno.
Dakle, delegiranje.
Ne, nećeš ti to bolje. Ne, nisi ti najpametniji. Ne, nisi ti najbrži. Ne, nisi ti najbolji.
Ako preživite uspješno ovu prvu fazu bez posljedica na vaš lik i djelo, onda možete preći na fazu dva i još jače krenuti ka putu potpunog izliječenja.
Faza dva je možda i bolnija nego prva. Jer treba sada pustiti to svoje čedo nekom drugom u ruke. Dati malo posla nekome drugom. Dati malo odgovornosti nekom drugom. I čekati da sve propadne. Neće propasti. Smanji doživljaj.
Ne, nećeš prepustiti odmah sve. Ipak si ti mozak operacije. Te mini operacije koju vodiš i dio veće operacije. I strategije i budućnosti. Svega. Ako se baviš operativom, baviš se formom i ostalim glupostima, onda se tvojim poslom bavi neki drugi. Ili se posao bavi sam sobom, pa šta ispadne.
Prepusti za početak, recimo ono što te najviše nervira. I ti sam vidiš da je to glupo i da ti je mrsko. Pa daj nekome.
Kako će znati da to uradi? Tako što ćeš mu objasniti. Pokazati. Reći do kada treba završiti. Objasniti kakav treba biti rezultat. Podržati ga, staviti se na raspolaganje da pomogneš. Ovdje nemoj upasti u zamku, izgubiti živce i uraditi sam. Nemoj.
Pa kada preživiš tu psihičku torturu i vidiš da je pulen uradio posao, eto sreće. Dobro, malo više je „eto šoka“, nego sreće. Kad dođeš sebi od šoka, onda ćeš shvatiti da sad imaš i neko dodatno vrijeme. Ne, nije to praznina u duši koja zjapi jer neko drugi radi nešto što si ti radio. To je dodatno vrijeme. Za odmor, za razmišljanje, za nove ideje. Za odmor. Na kraju krajeva, nema ništa loše u tome da se čovjek tu i tamo odmori.
Delegiranje je prvi korak ka izliječenju. Ima ih još, ali zadržaćemo se kod drugog najvažnijeg. Ne budi stihija i ne diši za vratom.
Izgleda kao dvije stvari, ali je u stvari jedna. Ono kad razmišljaš, razmišljaš pa se sjetiš da ideš provjeriti šta radi onaj neki. Pa ga uhvatiš iz zasjede, on jadan u poslu, pitaš ga za nešto četvrto. Pogubi se sav, tebi se živci iskidaju i srce preskače.
Ne, naravno da nećeš ispustiti kontrolu. Ali moraš kontrolisati kontrolu. Najaviti je i sprovesti je. Lijepo kažeš: pratiću tvoj napredak (ljepše zvuči nego kontrola, neće umrijeti od straha, a kontrolisaćeš) tada, tada i tada. Odvojiću svaki put 20 minuta da vidim dokle si i mogu li ti nekako pomoći. I kapak. I može se i ovako. I ostaneš živ. I imaš voljenu kontrolu.
I na kraju, ne bavi se glupostima.
Koga briga koja je boja ćelije, ako je podatak pravi. Ako je sijalica upaljena, ugasi je. Ne sazivaj skupštinu UN da vijeća o tome tri dana.
Ne drami na sve i na prvu. Ne drami nikako.
Daj zadatke, prati i mjeri. Jesi uradio ili nisi. Simple as that.
I ne daj da ti život prolazi pored tebe, dok se baviš tričarijama.
Želite biti menadžer sa vizijom, a ne asistent svom timu? Želite biti strateški igrač, a ne operativac koji ništa ne stiže?
Mi u Consultoru ćemo vas naučiti kako da vratite vrijeme u svoje ruke i koristite ga na najbolji način.
