Postoji scena pri početku filma Steve Jobs, u kojoj će glavni lik, kojeg igra Michael Fassbender, izaći na pozornicu i upoznati svijet sa Macintoshom. Ovo je trenutak od kojeg se očekuje da će uvesti budućnost personalnog korištenja računara pomoću miša i zauvijek promijeniti tok historije. Ali prije nego što stupi na scenu, Jobs je fokusiran – apsolutno opsjednut – jednim, sićušnim, naizgled irelevantnim detaljem.

To je nešto što će trajati samo nekoliko sekundi u jednosatnoj prezentaciji koju će održati. Želi da bude siguran da će ovaj novi kompjuter koji predstavlja, kada bude na sceni moći da kaže “Zdravo”.

Jobs grdi svoje zaposlenike. Nekima prijeti. Druge ponižava. Kaže im da će, ako ga kompjuter ne može pozdraviti, otkazati cijelu prezentaciju. Djeluje kao mrzovoljno dijete.

Film, zasnovan na hvaljenoj biografiji autora Waltera Isaacson-a, općenito se smatra najpreciznijim, sumiranim prikazom Jobsa u kinu (Postojala su još dva filma o njegovom životu: Pirati iz Silicijske doline iz 1999. i Jobs iz 2013., sa Ashtonom Kutcherom u glavnoj ulozi.) Ali bez obzira da li je interakcija u stvarnom životu iza scene prošla tako ili ne, trenutak prikazuje nešto integralno – i vrlo istinito – o Steve Jobsu. Želi da kompjuter kaže “Zdravo” jer je on to tako zamislio. To je njegova vizija.

Jobs je bio poznat da pokazuje, povremeno, zloglasno zajedljivo ponašanje.Također gledano sa vana nije poznato šta je tačno uradio. Uostalom, on nije bio inžinjer. Nije pisao kod. Uvjerio je Stevea Wozniaka da obavi naizgled sav tehnički posao dok su njihove karijere napredovale. Ali u rasponu od 35 godina – od 1970-ih do prve decenije ovog stoljeća – postao je američka ikona, jedan od najvažnijih inovatora u ljudskoj historiji. U to vrijeme, on je slavno suosnovao Apple u garaži svojih roditelja, izbačen je iz kompanije manje od 10 godina kasnije, a zatim se vratio da spasi Apple od ruba izumiranja jednu deceniju nakon toga. Prije nego što je umro u oktobru 2011., nakon povratka neuroendokrinog tumora pankreasa, preoblikovao je kompaniju u najvrijedniju na svijetu. Usput je također pomogao u pokretanju kompanije za digitalnu animaciju Pixar.

Naz Beheshti, izvršna wellness trenerica i osnivač Prananaza, započela je svoju karijeru kao Jobsov izvršni asistent tokom razvoja iPod-a. Ona ga naziva “vizionarom” koji je namamio ljude oko sebe da povjeruju u njegove snove. “Njegov tim je ponekad sumnjao,” kaže Beheshti, “ali njegovo samopouzdanje, strast, upornost i fokus učinili su nemoguće mogućim.” To je ono što je uradio. On je zamislio. I zamišljao je intenzivnije, sa više strasti, nego bilo ko drugi.

Na kraju, do kraja te scene u Steveu Jobsu, nakon toliko ljutitog dijaloga, jedan od zaposlenika prema kojem je Jobs bio najokrutniji uspio je da smisli način da natjera Macintosh da kaže “Zdravo” na prezentaciji. Ovaj trenutak služi da pokaže ne samo Jobsovu nestrpljivost i perfekcionizam, već i motor koji pokreće sve što je radio: snagu njegove mašte.

Deset godina poslije njegove smrti, evo pet lekcija koje još uvijek možemo izvući iz mašte Stevea Jobsa.

Lekcija 1: Zamišljate nešto vrijednije od novca.

Naravno, Jobs je bio prirodni prodavač. Shvatio je, gotovo intuitivno, šta bi američka javnost bila spremna da kupi. Prije nego što je pokrenuo Apple s Wozniakom, kao tinejdžer, Jobs je prodavao ilegalne „plave kutije“—mašine koje su mogle oponašati telefonske tonove i omogućiti korisnicima besplatne međugradske pozive—koje je Wozniak napravio. Kasnije u životu, Jobs je izjavio da nije bilo tih plavih kutija, „ne bi bilo ni Apple-a“.

Ali čak ni tada novac nije bio poenta. Više od svega, njih dvojica su uživala  u korištenju elektronike kako bi nadmudrili etablirane kompanije koje su dominirale telefonskom industrijom. Zapravo, u različitim periodima svog života, Jobs je živio u popriličnom siromaštvu. U svom viralnom govoru na početku 2005. na Univerzitetu Stanford, Jobs je rekao publici da je nakon što je napustio Reed College, spavao na podovima studentskih soba svojih prijatelja, reciklirao boce koka-kole za novac i jeo besplatne obroke u lokalnom hramu Hare Krišne. U jednom trenutku je živio u komuni u Oregonu. U drugom je živio u šupi u dvorištu svojih roditelja. Rekao je ljudima da su on i Wozniak izmislili Apple ne da bi se obogatili, već zato što žele praktičan personalni računar.

Lekcija 2: Ljudi ne znaju šta žele dok im to ne pokažete.

Čini se logičnim da, pošto sebe poznajete bolje od bilo koga drugog, najbolje znate i šta bi vam se moglo svidjeti. Ali to jednostavno nije način na koji naš mozak radi. Većina nas posjeduje izuzetno lošu sposobnost da zamisli nešto što ne postoji na svijetu, ali bi nam dramatično promijenilo živote.

Nijedna fokus grupa ne bi tražila zaobljene uglove na prozorima operativnog sistema personalnog računara, nešto što je postalo zaštitni znak Apple proizvoda već 40 godina – toliko da ih većina nas više i ne primećuje. Nijedna anketa ne bi mogla dočarati elegantan dizajn i zadovoljavajući interfejs iPhone ekrana ili intuitivne funkcije pretraživanja iPod-a. Početkom 2000-ih, na vrhuncu Napstera i muzičke piraterije, čitava industrija muzičara i menadžera diskografskih kuća – i milioni ilegalnih potrošača – nije uspjela zamisliti način za bezbjedno, lako i legalno preuzimanje pjesama. Zatim je došao iTunes.

“Naš posao je,” rekao je Jobs jednom, “saznati šta će htjeti prije nego što oni saznaju“.

Lekcija 3: Jednostavnost je sofisticiranost.

Apple-ova prva marketinška brošura iz 1977. veličala je vrline i eleganciju izrade nečega jednostavnog. “Jednostavnost”, glasio je naslov brošure, “je krajnja sofisticiranost.” To je od tada osnovni aksiom kompanije – i princip koji pokreće toliko Appleovih dizajna.

Čak i danas, proizvodi zadržavaju mnoge jednostavne koncepte koje je Jobs cijenio u ranim danima. Pokažite i kliknite. Prevucite i ispustite. Nema vidljivih vijaka. Vizuali bez nereda na svakom nivou, čak i na zidovima maloprodajnih objekata.

Naravno, jednostavnost nije tako jednostavna kao što zvuči. Da bi stvar bila zaista jednostavna, zaista intuitivna, morate razumjeti svaki dio te stvari na dubokom nivou. „Da bi se eliminisali vijci dugmad ili višak ekrana za navigaciju“, napisao je Isaacson, „bilo je neophodno duboko razumjeti ulogu svakog elementa“.

Ali ideja jednostavnosti nije se odnosila samo na proizvode ili korisničko iskustvo. Sama kompanija je morala da se fokusira, da eliminiše konceptualni nered. Kada se vratio u Apple 1997., Jobs je slavno smanjio broj računara koje je kompanija proizvodila, insistirajući da se umjesto toga fokusiraju na nekoliko proizvoda, čineći ih i izvanrednim i izuzetno jednostavnim.

Lekcija 4: Prodajte sami.

Početkom 1990-ih, tokom perioda kada Jobs nije bio dio Applea, održao je kratko predavanje malom skupu diplomiranih studenata na Massachusetts Institutu Tehnologije, a zatim je dao riječ studentima U rijetko viđenom videu od tog dana, oštroumni studenti ga bombarduju pitanjima o svakoj fazi njegove karijere do tog trenutka – a Jobs je iznenađujuće iskren o svojim uspjesima i neuspjesima.

Jedna od lekcija koje je naučio tokom godina, objasnio je, bila je da inovativna kompanija mora direktno prodavati inovacije. To je bila jedna od Appleovih grešaka: prodavač u maloprodajnoj prodavnici vjerovatno ne bi razumio sve tehničke i stilske prednosti ranog Macintosha.

“Ako se pojavi novi proizvod, sretni ste ako možete pronaći nekoga u prodavnici kompjutera koji čak zna kako da ga demonstrira”, rekao je Jobs studentima MIT-a. “Dakle, što je proizvod inovativniji, revolucionarniji, a ne samo postepeno poboljšanje, to ste više zaglavili.”

To je bilo skoro 10 godina prije nego što je otvorena prva maloprodajna trgovina Apple u predgrađu Virdžinije. Sada postoji više od 500 lokacija širom svijeta.

Lekcija 5: Nije bez razloga.

Jobs je zamislio nešto veće od bilo kojeg proizvoda. Nešto više od biznisa koji će postati njegovo naslijeđe. Zamišljao je drugačiji način života. Kritičari i komentatori imaju tendenciju da se fokusiraju na njegove mane, na njegove međuljudske odnose, na njegov oštar pristup menadžmentu. A ti dijelovi njegovog života svakako stvaraju upečatljivu dramu. Ali istina je da je ono što je Jobs zamišljao njemu bilo toliko jasno da se činilo da ima malo strpljenja za svakoga ko nije prihvatio njegovu viziju jednostavnijeg svijeta.

Znao je da je važno da entitet poput Microsofta ne monopolizira cijelu kompjutersku industriju. Znao je da je važno da tehnologija ne predstavlja zastrašujuće izazove za svakodnevnog potrošača. Znao je da je važno inspirisati ljude da, kao što su Appleove reklame iz 1997. nagovarale, “razmišljaju drugačije”. Te reklame — prva kampanja nakon što se Jobs vratio u kompaniju — uključivale su slike: Alberta Ajnštajna, Boba Dilana ,Martina Lutera Kinga mlađeg, Muhameda Alija, Mahatme Gandija, Amelije Erhart i Pabla Pikasa. Kreatori, mislioci, ikone

Od početka svoje karijere do smrti, Jobs je tražio od nas da sanjamo. Tražio je od nas da stvaramo, da se pobunimo, da promijenimo svijet. Više od svega, tražio je od nas da maštamo.

Članak  “10 Years After His Death, Steve Jobs Still Inspires Our Imaginations” autora Peter Bergman-a preveden je sa portala success.