Carol Dweck proučava ljudsku motivaciju. Provodi svoje dane uranjajući se u to zašto ljudi uspijevaju (ili ne uspijevaju) i šta je to nad čime mi imamo kontrolu što gaji uspjeh. Njena teorija o dva mindseta i razlici koju prave u rezultatima je vrlo moćna.

”Moj rad premošćuje razvojnu psihologiju, socijalnu psihologiju, i psihologiju ličnosti, i ispituje mindsetove koje ljudi koriste da struktuiraju sebe i da vode svoje ponašanje. Moje istraživanje posmatra porijeklo ovih mindsetova, njihove uloge u motivaciji i samoregulaciji, i njihov efekat na uspjeh i međuljudske procese,” kaže ona.

Njena istraga naših uvjerenja je zabilježena u djelu Mindset: The New Psychology of Success. Knjiga nas vodi na putovanje u to kako naše svjesne i nesvjesne misli utiču na nas i kako nešto jednostavno kao što je formulacija govora može imati snažan uticaj na našu mogućnost da napredujemo.

Njen rad pokazuje snagu naših najosnovnijih uvjerenja. Bilo svjesno ili nesvjesno, ona snažno ”utiču na to šta mi želimo i da li ćemo uspjeti u dobijanju toga.” Dosta onoga što mislimo da razumijemo o našoj ličnosti dolazi iz našeg mindseta. To nas ujedno i tjera i sprječava da ispunimo svoj potencijal.

U knjizi, Dweck piše:

Šta su posljedice mišljenja da su naša inteligencija i ličnost nešto što možemo razvijati, a ne nešto što je fiksna, duboko ukorijenjena odlika?

Dva mindseta

Vaše viđenje sebe može sve odlučiti. Ako vjerujete da su vaše kvalitete nepromjenjive – fiksni mindset –  htjet ćete da dokažete da ste u pravu iznova i iznova radije nego da učite iz svojih grešaka.

Dweck piše:

Ako imate samo određenu količinu inteligencije, određenu ličnost, i određeni moralni karakter – pa, onda bolje dokažite da imate zdravu dozu svega toga. Jednostavno nije dovoljno da izgledate ili se osjećate deficitarno u ovim najosnovnijim karakteristikama.

[…]

Vidjela sam toliko ljudi sa jednim obuzimajućim ciljem dokazivanja – u učionici, u svojim karijerama, i svojim vezama. Svaka situacija se procjenjuje: Hoću li uspjeti ili ne? Hoću li izgledati pametno ili glupo? Hoću li biti prihvaćen ili odbijen? Hoću li se osjećati kao pobjednik ili gubitnik?

Ove stvari su kulturološki poželjne. Mi cijenimo inteligenciju, ličnost i karakter. Normalno je da to želimo. Ali…

Dweck piše:

Postoji drugi mindset u kojem sve ove odlike nisu samo karte koje su vam dodijeljene i s kojima morate živjeti, stalno pokušavajući uvjeriti druge da imate royal flush kada se tajno pribojavate da je to samo par desetki. U ovom mindsetu, karte koje su vam dodijeljene su samo početna tačka razvoja. Ovaj razvojni mindset se bazira na uvjerenju da su vaše osnovne kvalitete stvari koje možete nadograditi kroz napor.

Mijenjanje naših uvjerenja može imati snažan efekat. Razvojni mindset stvara jaku strast za učenjem. ”Zašto trošiti vrijeme dokazujući sebi koliko ste veliki,” piše Dweck, ”kad možete biti još veći?”

Zašto kriti nedostatke umjesto da ih prevaziđete? Zašto tražiti prijatelje ili partnere koji će samo podizati vaše samopouzdanje umjesto onih koji će vas izazvati da se razvijate? I zašto tražiti nešto što je isprobano i provjereno, umjesto da iskusite nešto što će vas izazvati? Strast za izazivanjem sebe i istrajnosti u tome, čak (ili pogotovo) i kad ne ide dobro, je odlika razvojnog mindseta. Ovo je mindset koji dozvoljava ljudima da napreduju tokom nekih od najizazovnijih vremena u njihovom životu.

Provođenje u djelo

Naše ideje o riziku i trudu dolaze iz našeg mindseta. Neki ljudi shvataju vrijednost izazivanja sebe, žele da ulože trud u učenje i razvoj. Odličan primjer ovoga je The Buffett Formula. Ostali bi, međutim, radije da izbjegnu trud jer smatraju da nije bitan.

Dweck piše:

Često vidimo knjige sa naslovima poput ”Deset tajni najuspješnijih svjetskih ljudi” na policama knjižara, i ove knjige mogu dati neke korisne savjete. Ali uglavnom su lista nepovezanih uputa, kao ”Više rizikujte!”, ili ”Vjerujte u sebe!” Dok se vi divite ljudima koji to mogu, nikad nije jasno kako se ove stvari slažu zajedno i kako bi ikada mogli postati takvi. Pa budete inspirisani nekoliko dana, ali u suštini, najuspješniji svjetski ljudi i dalje čuvaju svoje tajne.

Kako počnete razumijevati fiksni i razvojni mindset, uvidjeti ćete kako jedna stvar vodi drugoj – kako uvjerenje da su naši kvaliteti uklesani u kamen vodi do određenih misli i radnji, i kako uvjerenje da se naši kvaliteti mogu unaprijediti vodi do drugačijih misli i radnji, vodeći nas jednim sasvim drugim putem.

[…]

Da, ljudi sa fiksnim mindsetom su pročitali knjigu koja kaže: Uspjeh znači biti najbolja verzija sebe, a ne biti bolji od drugih; neuspjeh je prilika, ne propast; trud je ključ uspjeha. Ali ne mogu to provesti u djelo jer im njihov temeljni mindset – njihovo uvjerenje u fiksne odlike – govori  nešto sasvim drugo: da je uspjeh biti nadareniji od ostalih, da je neuspjeh nešto što ih definiše, i da je trud za one koji ne mogu uspjeti sa samim talentom.

Od prepreke do uspjeha

Dweck piše:

Još jedna stvar koju uspješni ljudi imaju je poseban talenat za pretvaranje životnih prepreka u buduće uspjehe. Istraživači kreativnosti se slažu. U anketi od 143 istraživača kreativnosti, većina se složila o tome šta je sastojak broj jedan u kreativnom uspjehu. I to je upravo ona vrsta istrajnosti i otpornosti koje stvara razvojni mindset.

U suštini Dweck zauzima stoički stav, pišući: ”u razvojnom mindsetu, neuspjeh može biti bolno iskustvo. Ali to vas ne definiše. To je problem s kojim se treba suočiti, riješiti ga, i naučiti iz njega.”

I dalje možemo učiti na svojim greškama. Legendarni košarkaški trener John Wooden kaže da niste propalitet sve dok ne počnete pripisivati krivnju. Tada prestanete učiti iz svojih grešaka – tada ih poričete.

Snaga …još

U ovom TED govoru, Dweck opisuje ”dva načina razmišljanja o problemu koji je tek toliko težak da ga ne možete riješiti.” Rad u ovom prostoru – tik izvan vaše zone komfora –  je ključan u poboljšanju vaših performansi. Također je ključni element  u ciljanom vježbanju. Ljudi pristupaju ovim problemima sa dva mindseta… ”Da li si dovoljno pametan da ih riješiš… ili ih samo nisi riješio još.”

Govoreći o kulturološkom pritisku da odgajamo našu djecu za sada, umjesto za ne još, u TED govoru Dweck kaže:

Čula sam za jednu srednju školu u Chicago-u gdje učenici moraju položiti određeni broj predmeta da bi završili školu, a ako ne polože predmet, dobiju ocjenu ”Ne još”. I mislim da je to fantastično, jer ako dobijete negativnu ocjenu, pomislite, ja sam niko i nigdje. Ali ako dobijete ocjenu ”Ne još” razumijete da ste na krivoj učenja. To vam daje put za budućnost.

”Ne još” mi je također dalo uvid u ključni događaj u mojoj karijeri, pravu prekretnicu. Htjela sam vidjeti kako se djeca nose sa izazovima i težinom, pa sam dala desetogodišnjacima probleme koji su bili mrvicu preteški za njih. Neki od njih su reagovali na šokantno pozitivan način. Rekli su stvari kao ”Volim izazov,” ili ”Znate, nadao sam se da će ovo biti informativno.” Razumjeli su da se njihove sposobnosti mogu razviti. Imali su nešto što ja zovem razvojni mindset. Ali drugi učenici su mislili da je to tragično, katastrofalno. Iz perspektive njihovog fiksnog mindseta, njihova inteligencija je bila na procjeni, i pala je. Umjesto da uživaju u moći …još, uhvaćeni su u tiraniji sada.

Šta dalje? Reći ću vam šta dalje. U jednoj studiji, rekli su nam da bi sljedeći put vjerovatno varali umjesto da bi učili više ako padnu na testu. U drugoj studiji, nakon neuspjeha, tražili su nekoga ko je prošao još gore od njih da bi se osjećali bolje. I studija za studijom, bježali su od izazova. Naučnici su mjerili električnu aktivnost mozga kada učenik naiđe na grešku. Na lijevoj strani, vidite učenike sa fiksnim mindsetom. Jedva da ima neke aktivnosti. Bježe od greške. Ne suočavaju se s njom. Ali na desnoj strani, imate učenike sa razvojnim mindsetom, sa idejom da se sposobnosti mogu razvijati. Oni duboko uranjaju. Njihov mozak gori sa …još. Duboko uranjaju. Procesuiraju grešku. Uče iz nje i isprave je.

Sada je lako pasti u zamku. Naša djeca postanu opsjednuta sa dobijanjem najviših ocjena –  sanjaju o sljedećem testu gdje će se dokazati umjesto da sanjaju naveliko kao Elon Musk. Nusproizvod ovoga je to što ih činimo zavisnim o validaciji koju im pružamo – gamifikacija djece.

Šta možemo učiniti povodom toga? Ne hvalite inteligenciju ili pamet, hvalite radnu etiku.

Možemo hvaliti mudro, ne hvaleći inteligenciju ili talenat. To nije uspjelo. Nemojte to više raditi. Ali hvaljenje procesa u koji djeca uranjaju: njihov trud, njihove strategije, njihov fokus, njihovu istrajnost, njihov napredak. Hvaljenje ovog procesa čini djecu otpornim i upornim.

Način na koji formulišemo riječi utiče na samopouzdanje, riječi ‘još’ ili ‘ne još’, ”daju djeci više samopouzdanja, daje im put u budućnost koja stvara veću istrajnost. Možemo promijeniti mindset.

U jednoj studiji, naučili smo ih da svaki put kada izađu iz svoje zone komfora nauče nešto novo i komplikovano, neuroni u njihovim mozgovima brže formiraju nove, jače veze, i s vremenom postaju pametniji… učenici koji nisu naučeni ovom razvojnom mindsetu su nastavili sa padom ocjena tokom ove teške školske tranzicije, ali oni koji su naučili ovu lekciju su pokazali velik odskok u svojim ocjenama. Sada smo to pokazali, ovu vrstu napretka, sa hiljadama i hiljadama djece, pogotovo slabijim učenicima.

Članak ”Carol Dweck: A Summary of Growth and Fixed Mindsets” preveden je sa portala fs.blog.