Prvi dio članka možete pronaći na linku.

Da napravimo sažetak…

Fundamentalno je pogrešno ono čemu smo naučeni o produktivnosti

Kada su me učili o industrijskoj revoluciji nekad u srednjoj školi, naučio sam da se desila zbog elektrificiranih fabrika sa velikim mašinama. Sve u svemu, imao sam utisak da je razlog porasta produktivnosti bila tehnologija.

Ono što sada znam je to da je ova tačka gledišta samo polovina cijele priče. Tehnologija nije fundamentalni uzrok produktivnosti. Jednostavno savladavanje najnovijih i najboljih alata vas neće odvesti u obećanu zemlju produktivnosti – uprkos tome šta naslovnice na društvenim mrežama obećavaju. Ovaj uvid nam pomaže da razumijemo zašto  uvođenje računara nije dovelo do brzog i velikog porasta produktivnosti kakav bi se mogao očekivati.

Historija nam pokazuje da je u stvari bitno imati pravi proizvodni proces – korake koje pratite da bi kreirali dobra ili usluge. Zatim, tehnologija povećava snagu tog procesa.

Drugim riječima, proizvodni proces je vatra. Tehnologija je benzin.

Optimizacija procesa na prvom mjestu je duboka produktivnost. To ima najviše prednosti, ali zahtijeva reviziju cijelog proizvodnog procesa, što zahtijeva mnogo vremena. Pronalazak brzih trikova koristeći najnovije alate, a koristeći neoptimiziran proces je plitka produktivnost. To je kao stavljanje karmina na svinju. Pruža brze nalete produktivnosti, ali nije idealan pristup dugoročno.

I dalje smo u 1800-tim intelektualnog rada

Što više pričate intelektualnim radnicima o njihovim radnim aktivnostima, postaje jasnije da oni, i njihovi menadžeri, nisu posvetili skoro nikakvu pomisao na ovu temu. Rezultat? Svaka organizacija, često vrlo individualna, definira ove univerzalne radne aktivnosti ”na atomskom nivou” nehotice, nasumično – i naravno – drugačije.

– William Heitman, autor djela Knowledge Work Factory

Napravimo jedan jednostavan misaoni eksperiment. Prođimo kroz prosječan dan intelektualnog radnika i razmislimo o svim zadacima koje obavljaju:

• Prioritiziranje dana pomoću to-do liste
• Usavršavanje svog zanata
• Komunikacija sa drugima (email-ovi, sastanci, dopisi, prijedlozi)
• Donošenje odluka
• Rješavanje problema
• Učenje
• Podučavanje
• Inoviranje

Sada, provedimo ove zadatke kroz Taylor-ov 50x okvir da vidimo koliko dobro ga kolektivno primijenjujemo na intelektualni rad:

• Razlaganje zadataka. Da li je većina ljudi svjesna da više vještine intelektualnog rada uopšte postoje – kamo li da ih razloži u njihove pojedinačne mikro zadatke?
• Mjerenje potrebnog vremena za svaki zadatak. Da li većina ljudi prati svoje vrijeme? Ako prati, prate li svoje mikro zadatke?
• Eksperimentisanje u potrazi za najboljim načinom. Da li ljudi jednostavno koriste dovoljno dobra pravila ili koriste naučnu metodu da pronađu optimalan pristup?
• Obučavanje za standardizaciju. Onda kada se pronađe optimalan pristup, da li se većina ljudi podučava njemu?

Vrlo brzo, postaje jasno da je odgovor na svako od ovih pitanja ”ne”.

Većina intelektualnih radnika se snalaze kako znaju, ili koriste najbolju praksu svog specifičnog šefa, kompanije, ili posla radije nego da koriste pristup koji je najviše naučno testiran. Ljudi su zaglavljeni i neprestanim sastancima, prolazeći kroz beskrajne to-do liste, i konstantno odgovaraju na email-ove bez da mjere svoju produktivnost.

Na primjer, jedna od studija industrijalizacije ručnog rada je pronalazak optimalnog kapaciteta lopate od 21 lbs (spomenuto ranije). Ako radnici pokušaju nositi pretežak teret, rizikuju prebrz umor i povrede. Dok se sa lakšim teretom, njihova ukupna produktivnost u toku dana povećava. Slično tome, istraživači su predložili slučaj da postoji ”optimalno” opterećenje za konzumiranje znanja, i da će biti stvarnih posljedica ako ga previše konzumiramo:

”Preopterećenje informacijama često dovodi do stresa, neefikasnosti, i grešaka koje mogu rezultirati lošim odlukama, lošoj analizi, i/ili miskomunikaciji (Eppler & Mengis, 2004).

Međutim, nema nauke o idealnom opterećenju za konzumiranje znanja.

Da stavimo cijenu neindustrijalizacije intelektualnog rada u kontekst, William Heitman, autor djela Knowgledge Work Factory i konsultant velikih kompanija o industrijalizaciji intelektualnog rada već skoro 30 godina vjeruje da:

Današnji intelektualni radnici potraće trećinu svog dana, svaki dan, na aktivnosti koje mogu biti skraćene, usklađene, ili potpuno eliminisane.

Vrlo je iznenađujuće shvatanje da je intelektualni rad još uvijek u svom začeću i da ne koristi skoro nijednu od dokazanih tehnika korištenih tokom najvećih skokova u produktivnosti u historiji čovječanstva. Zapanjujuće je na isti način na koji je zapanjujuće da točkići na koferima nisu bili standardni do 1980-ih.

Srećom, postoji svjetlija strana. Činjenica da smo u 1800-tim intelektualnog rada znači da svi mi imamo priliku da budemo pioniri…

Moj život prije i poslije 50x okvira: pet fundamentalnih promjena

Pisanje ovog članka mi je promijenilo život na dva načina: Temeljno je promijenilo kako:

• Posmatram produktivnost
• Organizujem svoj rad

Ono što sada razumijem je da Taylor nije samo uveo novi proces za ručni rad. Uveo je univerzalnu paradigmu produktivnosti…

Prije razumijevanja ove paradigme, ideja o postajanju ultra efikasnim činila se nepoželjnom i nebitnom. Sada, mislim obrnuto:

• Produktivnost nas ne čini mašinama. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg je nauka napredovala do ove mjere su alati koji nam pomažu da napravimo finije zrno, objektivnije perspektive na realnost nego što nam naša čula mogu pružiti. Sada razumijem kako mjerenje mog vremena i izgradnja zrnaste, objektivne mape procesa mojih misli/radnji nadograđuje moju ljudskost radije nego da je sputava.
• Produktivnost je dobra. Postoji industrija pisaca koji osporavaju vrijednost produktivnosti. Ali sada vidim da porast prosječne produktivnosti društva znači manje revolucija, manje kulturološkog ratovanja, manje okolinskog otpada, i viši kvalitet života (više ležernosti, bolja zdravstvena njega, itd.) Ovo su velike stvari. Sada mislim da se društvo nedovoljno fokusira na produktivnost.
• Mali porasti produktivnosti nisu beznačajni. Nevjerovatni porasti u produktivnosti dolaze iz malih trikova, koji pojedinačno izgledaju nebitno, ali kada se saberu daju zapanjujuće promjene. Baš kao što mikroskop otkriva cijele univerzume organizama (virusi, bakterije) i tvari (kvarkovi, atomi), finija pažnja za detalje otvara cijeli novi svijet produktivnosti.
• Produktivnost intelektualnog rada ne može porasti 50x. Intelektualni rad je još uvijek u svom začeću. To znači da su potencijalni dobici, koje možemo dobiti sa postojećim alatima, možda daleko veći nego što bilo ko misli.
• Produktivnost je esencijalna za neproduktivnost. Što smo više efikasni u individualnom i kolektivnom radu, više vremena imamo da oblikujemo svoje sporo, duboko življenje koje nije bazirano na optimizaciji. Da stavimo uticaj efikasnosti u kontekst, prosječna radna sedmica u proizvodnji 1840. je bila oko 68 sati. Do 1988. taj broj se smanjio na manje od 40 sati sedmično. To je oko 1000 sati više slobodnog vremena godišnje.
• Vrijedi toga da svako od nas provede stotine (ako ne i hiljade) sati poboljšavajući svoju produktivnost. Svi mi imamo svoje fabrike intelektualnog rada. Ali, radije nego da samo upravljamo mašinom, trebamo se fokusirati i na poboljšavanje iste. Elon Musk je obuhvatio značaj ovoga u sljedećem citatu: ”Shvatili smo da pravi problem, prava poteškoća, i ono gdje najveći potencijal leži – je izgradnja mašine koja pravi mašinu. Drugim riječima, to je gradnja fabrike. U stvari posmatram fabriku kao proizvod.” Drugdje, išao je toliko daleko i da kaže, ”Teslina dugoročna konkurentna prednost će biti proizvodnja.”

Prolazak kroz ovu ličnu transformaciju me inspirisao da primijenim Taylor-ove ideje na svoj rad još više metodološki. Prije nego sam naišao na njegov rad, već sam sistematski razmišljao o:

• Učenju kako da učim (učenje znanja)
• Inženjerskim prosvjetljenjima (stvaranje znanja)
• Online pisanju (dijeljenje znanja)

Ali, Taylor-ov okvir mi je pomogao da stvari podignem na viši nivo. Tokom prethodnih nekoliko godina, moj tim i ja smo proveli mnogo hiljada sati prateći naredne korake:

Putovanje primjene ovih koraka je bilo dosta stvari – prosvijetljujće, zamorno, komplikovanog, dugotrajno, izazovno, uzbuđujuće i korisno.

Ja sam:

• Proveo 1000+ sati učeći šablone top online pisaca
• Unajmio preko deset najboljih online pisaca kao konsultante da mi pomognu da prođem kroz njihov proces kreiranja članka korak po korak.
• Iskoristio ovo znanje da osmislim teorije o boljim načinima pristupa pisanju.
• Izveo preko 4000 A/B testova da bih razumio koja od teorija radi, a koja ne.
• Pretvorio ove lekcije u duge blockbuster članke koji sada imaju desetine miliona pregleda, na Fortune, Forbes, Inc., Harvard Business Review, i ostalim velikim časopisima.
• Lično podučavao stotine studenata jedan na jedan tokom 4 godine, kako bih vidio gdje studenti zapinju i shvatio zašto, da bih pomogao studentima da ostvare bolje rezultate i da sve korake razložim na još sitnije i preciznije.
• Prefinio proces istraživanja tokom dugog vremenskog perioda. Pročitao preko 1000 knjiga tokom svog odraslog života, proveo preko 1000 sati učeći kako da učim, i podučio nekoliko kohorti o našem kursu kako da se učenje uči.
• Prefinio proces smišljanja ideja. Tačnije, proveo sam 4 godine izučavajući najbitnije modele i potom kreirao priručnik za savladavanje istih od 10000 riječi svaki mjesec (ukupno 48) kako bih razumio specifične mentalne korake ka pravljenju boljih odluka i bivanju kreativnijim.

Dok ovo putovanje zvuči jednostavno i linearno kada navodim highlights-e, realnost je da je bilo teško na nekoliko nivoa:

• Trebalo je mnogo godina. I još uvijek samo grebemo po površini. Na primjer, nikada nisam mjerio vrijeme svog rada. Očekujem da ćemo graditi našu fabriku znanja još barem pet godina.
• Zahtijeva dugoročni mindset razmišljanja. Provođenje sati radeći duboku analizu direktno je oduzimalo vrijeme od pisanja članaka i razvijanja biznisa kratkoročno. Pravljenje ovih razmjena je bilo, a i dalje je teško. Zahtijeva vrednovanje promjena koje će se isplatiti tokom narednih godina, radije nego sedmica. Također, zahtijeva mnogo opklada koje će se možda isplatiti, a možda neće. Brutalna realnost je da većina eskperimenata propadne.
• Zahtijeva da članovi tima i vlasnici dionica razmišljaju na isti način. Čak i kada imate prave članove tima, biti će tenzija o isplativosti opklada.

To je bilo moje dosadašnje putovanje sa 50x okvirom.

Šta će biti vaše?

Članak ”In 1911, an influential expert revealed a forgotten science of how to be 50x more productive without working more hours”, autora Michael Simmons-a, preveden je sa portala Medium.