Industrija plastike nema dobre rezultate kada je u pitanju postizanje ciljeva reciklaže. Dobri smo u postavljanju ambicioznih ciljeva, ali ne tako dobri u postizanju istih.
Posljednje brojke o reciklaži kao da nagovještavaju da smo ponovo na tom putu.
U.S Plastics Pact je nedavno objavio ono što oni zovu baseline izvještaj, sa podacima o tome gdje se članovi njihove organizacije nalaze na njihovom putu ka kružnoj ekonomiji plastične potrošačke ambalaže. Ovaj izvještaj pruža brojke za 2020., polaznu tačku za ambiciozne ciljeve koji su postavljeni za 2025. godinu.
Podaci imaju efekt otriježnjenja. Prema izvještaju, kompanije članice pakta su koristile samo oko 7% recikliranog ili biološki baziranog sadržaja u svojim ambalažama u 2020., dok je cilj za 2025. godinu 25%. Grupa je također rekla da samo je 37% ambalaža koje su izvezli na tržište reciklabilno, ponovo iskoristivo ili biorazgradivo u 2020. Cilj pakta je da taj broj dosegne 100% do 2025.
Kompanije članice pakta, uključujući Coca-Colu, Unilever i Walmart, proizvode, koriste ili prodaju oko trećine plastične ambalaže korištene u SAD-u.
Izvještaj također navodi da je u 2020. postotak reciklaže u SAD-u bio 13,3%. Ponovo, to je mnogo manje od cilja za 2025. godinu, koji je 50%.
Pakt, koji je dobrovoljna inicijativa, kaže da će legislatura za produženu odgovornost proizvođača, sistemi povrata kontejnerskih depozita i mandati recikliranog sadržaja biti ključni u postizanju ovih ciljeva.
Neka se to slegne. Pakt je dobrovoljan, ali njegovi članovi kažu da ne mogu uspjeti bez intervencije vlade.
Moja briga ovdje je, da ako se vlada umiješa, industrija bi mogla biti u problemu.
Radije nego da uvedu zakone za poboljšanje recikliranja, zakonodavna vlast se može naći u iskušenju da zabrani plastične ambalaže. Zabrane su jednostavnije i jeftine za zajednice – iako to vjerovatno nisu za potrošače. I većina javnosti, nažalost, je naklonjena podržavanju anti-plastične legislature.
Povrh svega toga, čak iako države ili Kongres uspiju uvesti zakone koji će pomoći plastici da postane održiviji dio kružne ekonomije, to možda nije dovoljno.
Prvo, recikliranje plastike ima ozbiljan problem sa prikupljanjem. Čak i za polietilene visoke gustine i PET flaše, procenti prikupljanja su ispod 30%. Da bi se dosegli dobrovoljni ciljevi potreban je procent od barem 75%.
To je sve sudeći prema prezentaciji Emily Friedman, seniorskog urednika za tržište reciklirane plastike za konsultantsku firmu ICIS, na Plastics Recycling konferenciji. Ona dodaje da će SAD morati dodati barem još 145 novih pogona za reciklažu, samo da bi ostvarili stopu od 15% recikliranog sadržaja do 2025. Ovo su brojke ravne ciljanju na Mjesec, i ne vidim nikakve stvarne dokaze da je to ostvarivo.
Ova situacija me podsjeća na nešto što se desilo u 1990-im, zadnji put kada je plastika bila pod ogromnim pritiskom od strane potrošača i vlasnika brendova da se investira u reciklažu. Godine 1991. industrija je napravila veliko obećanje da će reciklirati 25% iskorištenih flaša i ambalaže do 1995. To je u to vrijeme bio basnoslovan broj. Ali samo 5 godina kasnije industrija je pokušala da se tiho povuče iz tog cilja za reciklažu, govoreći ‘’da nema ništa magično u vezi tih 25%.’’
Pa, ima nešto magično u vezi toga ako se posvetite tom cilju zaustavljanja zabrana i deselekcija, i potom podbacite u tome. Industrija se uspjela izvlačiti nekoliko godina, ali onda morski otpad i China’s National Sword su je ponovo vratili na scenu.
U 1990-im, neki biznis lideri su se verbalno obavezali na recikliranje kada je njihova obaveza bila samo brak iz pogodnosti.
Ali da završimo na nadobudnoj noti, ja sam optimističan da plastika može uspjeti u ovoj novoj eri cirkularnosti. Prerađivači plastike danas su spremni pomoći prodavačima i vlasnicima brendova da dostignu svoje ciljeve reciklaže. Mogu napraviti ambalaže jednostavnijim za reciklažu i koristiti više već iskorištenih materijala, također. Ali treba im jaka posvećenost od strane potrošača da će se držati svojih ciljeva, čak i ako je to ponekad skuplje, jer to će biti cijena nastavljanja korištenja plastike kao supstrata u pogodnim potrošačkim ambalažama.
Također vjerujem da ovog puta znamo šta treba uraditi. Postoje stvarni stručnjaci u korporacijama, nevladinim organizacijama i univerzitetima, čak i na najvišim nivoima. Nekada ovi ljudi čak i razgovaraju jedni s drugima.
Konačno, mislim da je posvećenost održivosti ovog puta stvarna. Poziv za pomoću legislature je veliki korak koji je industrija pokušala da izbjegne 1990-ih. Nadajmo se samo da se industrija može udružiti i podržati plan koji zaista funkcioniše, kojeg legislatori slušaju, i da nije prekasno.
Članak ‘’Plastics far short of recycling goals, but let’s not give up’’, autora Don Loepp-a, preveden je sa portala Plastics News.