Ja volim knjige. Ako odem u knjižaru da provjerim cijenu, izađem sa tri knjige za koje vjerovatno prije nisam znao da postoje. Polovne knjige kupujem po vrećama na dobrotvornim rasprodajama, dok supruzi objašnjavam da je to za dobar cilj. Čak me obuzima i miris knjiga, ta slaba aroma zemljane vanilije koja dopire do tebe kada prevrneš stranicu.
Problem je u tome što moja navika kupovine knjiga nadmašuje moju sposobnost da ih pročitam. To dovodi do FOMO-a (eng. Fear of missing out – strah od propuštanja) i povremenih napada osjećaja krivnje zbog nepročitanih tomova koji se prosipaju po mojim policama. Zvuči poznato?
Ali moguće je da je ova krivica potpuno pogrešno usmjerena. Prema statističaru Nassimu Nicholasu Talebu, ovi nepročitani tomovi predstavljaju ono što on naziva “antibibliotekom” i vjeruje da naše antibiblioteke nisu znakovi intelektualnih promašaja. Upravo suprotno.
ŽIVOT SA ANTILIBIOTEKOM
Taleb je predstavio koncept antibiblioteke u svojoj bestseler knjizi „Crni labud: Uticaj vrlo nevjerovatnog.“ Ona počinje raspravom o plodnom autoru i naučniku Umbertu Eku, čija je lična biblioteka sadržavala nevjerovatnih 30.000 knjiga.
Kada je Eco ugostio posjetioce, mnogi bi se začudili veličini njegove biblioteke i pretpostavili da ona predstavlja domaćinovo znanje – koje je, da ne bude zabune, bilo opširno. Ali nekoliko pametnih posjetilaca shvatilo je istinu: Ecova biblioteka nije bila obimna jer je toliko čitao; bila je obimna jer je želio da čita još mnogo toga.
Eco je to i potvrdio. Brzim izračunom, otkrio je da može pročitati samo oko 25.200 knjiga ako čita jednu knjigu dnevno, svaki dan, između desete i osamdesete godine. “Sitnica”, žali se on, u poređenju sa milionima knjiga dostupnih u bilo kojoj dobroj biblioteci.
Na osnovu Ecovog primjera, Taleb zaključuje:
Pročitane knjige su daleko manje vrijedne od nepročitanih. Vaša biblioteka bi trebalo da sadrži onoliko onoga što ne znate koliko vam vaša finansijska sredstva, hipotekarne stope i trenutno zategnuto tržište nekretnina dozvoljavaju da tu stavite. Akumuliraćete sve više znanja i više knjiga kako starite, a sve veći broj nepročitanih knjiga na policama gledaće vas prijeteći. Zaista, što više znate, veći su redovi nepročitanih knjiga. Nazovimo ovu zbirku nepročitanih knjiga antibibliotekom.
Marija Popova, čiji članak u Brain Pickings-u lijepo rezimira Talebov argument, napominjući da je naša tendencija da precjenjujemo vrijednost onoga što znamo, dok potcjenjujemo vrijednost onoga što ne znamo. Talebova antibiblioteka preokreće ovu tendenciju naglavačke.
Vrijednost antibiblioteke proizilazi iz načina na koji iskušava našu samoprocjenu pružajući stalni podsjetnik na sve što ne znamo. Naslovi koji se nalaze u mojoj vlastitoj kući podsjećaju me da ne znam gotovo ništa o kriptografiji, evoluciji perja, italijanskom folkloru, ilegalnoj upotrebi droga u Trećem Rajhu, i što god da je entomofagija. (Nemojte mi reći; želim biti iznenađen.)
„Skloni smo da svoje znanje tretiramo kao lično vlasništvo koje treba zaštititi i braniti“, piše Taleb. „To je ukras koji nam omogućava da se uzdignemo u hijerarhijskom poretku. Dakle, ova tendencija da se vrijeđa senzibilitet Ecoove biblioteke fokusiranjem na ono što je poznato je ljudska predrasuda koja se proteže i na naše mentalne operacije.”
Ove neistražene ideje nas tjeraju da nastavimo čitati, nastavimo učiti i nikada se ne osjećamo ugodno sa onim što znamo. Jessica Stillman ovu spoznaju naziva intelektualnom poniznošću.
Ljudi kojima nedostaje ova intelektualna poniznost – oni koji ne žele da nabave nove knjige ili posjete svoju lokalnu biblioteku – mogu uživati u osjećaju ponosa što su pokorili svoju ličnu kolekciju, ali takva biblioteka je korisna koliko i trofej na zidu. Postaje “dodatak za podizanje ega” samo za dekoraciju,a ne živi, rastući resurs od kojeg možemo učiti do svoje 80. godine — i, ako budemo imali sreće, nekoliko godina kasnije.
TSUNDOKU
Sviđa mi se Talebov koncept, ali moram priznati da mi nešto nedostaje nazivu “antibiblioteka”. Za mene to zvuči kao zaplet u jeftinoj kopiji Dan Brownovog romana — „Brzo! Moramo zaustaviti Iluminate prije nego što iskoriste antibiblioteku da izbrišu sve postojeće knjige.”
Pišući za New York Times, Kevin Mims također ne mari za Talebovu etiketu. Srećom, njegov prigovor je malo praktičniji: „Ne sviđa mi se Talebov izraz ‘antibiblioteka’. Biblioteka je zbirka knjiga, od kojih mnoge ostaju nepročitane dugo vremena. Ne vidim po čemu se to razlikuje od antibiblioteke.”
Njegova omiljena etiketa je posuđenica iz Japana: tsundoku. Tsundoku je japanska riječ za hrpu knjiga koje ste kupili, ali niste pročitali. Njegova morfologija kombinuje tsunde-oku (pustiti stvari da se gomilaju) i dukosho (čitanje knjiga).
Riječ je nastala krajem 19. vijeka kao satirični napad na učitelje koji su posjedovali knjige, ali ih nisu čitali. Iako je to suprotno Talebovoj tezi, danas ta riječ ne nosi stigmu u japanskoj kulturi. Također se razlikuje od bibliomanije, koja je opsesivno prikupljanje knjiga radi zbirke, a ne njihovog eventualnog čitanja.
VRIJEDNOST TSUNDOKUA
Doduše, siguran sam da postoji neki hvalisavi bibliomanijak koji posjeduje kolekciju koja se može uporediti s malom nacionalnom bibliotekom, a ipak rijetko prevrne korice. Ipak, studije su pokazale da posjedovanje knjiga i čitanje obično idu ruku pod ruku ka značajnom efektu.
Jedno takvo istraživanje pokazalo je da su djeca koja su odrasla u domovima sa između 80 i 350 knjiga pokazala poboljšanu pismenost, računanje i vještine vezane za informaciono-komunikacijske tehnologije kao odrasli. Izlaganje knjigama, sugerišu istraživači, jača ove kognitivne sposobnosti tako što čitanje čini dijelom životne rutine i prakse.
Mnoga druga istraživanja su pokazala da čitalačke navike donose niz prednosti. Sugeriraju da čitanje može smanjiti stres, zadovoljiti potrebe za društvenim povezivanjem, ojačati socijalne vještine i empatiju i potaknuti određene kognitivne vještine. I to kada je samo fikcija u pitanju! Čitanje literature koja nije fikcija povezano je s uspjehom i visokim postignućima, pomaže nam da bolje razumijemo sebe i svijet i daje nam prednost u slučaju da se nađemo na kvizu općeg znanja.
U svom članku, Jessica Stillman razmatra da li antibiblioteka djeluje kao kontra Dunning-Krugerovom efektu, kognitivnoj pristrasnosti koja navodi neupućene ljude da pretpostavljaju da su njihovo znanje ili sposobnosti vještiji nego što jesu. Budući da ljudi nisu skloni uživanju u podsjećanjima na svoje neznanje, njihove nepročitane knjige guraju ih prema, ako ne majstorstvu, onda barem sve širem razumijevanju kompetencije.
“Sve te knjige koje niste pročitali su zaista znak vašeg neznanja. Ali ako znate koliko ste neznalice, daleko ste ispred velike većine drugih ljudi”, piše Stillman.
Bilo da više volite termin antibiblioteka, tsundoku ili nešto sasvim drugo, vrijednost nepročitane knjige je njena moć da vas natjera da je pročitate.
Članak „The Japanese call this practice tsundoku, and it may provide lasting benefits“, autora Kevina Dickinsona, preveden je sa portala Big Think.
