Slušam nekidan koleginicu sa posla.
Nasikirala se, ne sluša je ćerka.
„Neće mala da uči.“
Ostao joj jedan ispit do kraja i nikako da ga položi. Radi već, zarađuje dobro, poprilično je samostalna.
Ali taj jedan ispit trn u oku.
Mami, ne ćerki.
Ni momka nema. Ili ga krije? Još gore ako ga krije, ko zna kakav je ako ga ne pokazuje, kukala nam majka.
Kao HR, imam povremeno i takve razgovore sa kolegama i koleginicama.
Vodimo se time da sam ja psiholog, pa ono, možda ubodem i ja pokoju pametnu…
Slušam je i mislim se, moj tata Lemi bi ti bio savršen sagovornik, a ne ja.
Lemija recimo isto pojede što nikad nisam napisao master rad, i postao master psihologije.
A položio sve ispite, nije mali glup.
To što ja radim već deset godina, i realno, dobro mi ide, nema veze, neću valjda ostati samo bachelor.
I kako uopšte prevodite taj bachelor, to nije diplomirani psiholog?
Uglavnom, moj Lemi, kao policajac iz Titovog režima ima jasna očekivanja.
Škola da se završi, da se nađe posao, žena, djeca, sve po redu.
Tito odavno ne šeta Brijunima, pa nećemo dobiti stan od države, ali ima sprat kuće, to je ionako meni namijenjeno.
Kad sam prvi put dao otkaz, Lemi je bio šokiran. Šta imaš mijenjati, dobro ti je tu gdje si.
Drugi put kad sam mijenjao posao, isto šok, ali manji. Kod treće promjene posla je već odustao.
Vremena se mijenjaju, naša očekivanja takođe.
„Današnje generacije su nemoguće, stalno bi nešto mijenjale, pomjerale se, ne drži ih mjesto.“
Po istraživanjima Qualtricsa, otprilike 50% zaposlenih razmišlja o promjeni kompanije u prve dvije godine boravka u istoj.
Što je negdje i očekivano, postali smo globalno selo. Danas opušteno možeš raditi za kompaniju sa Madagaskara iz svoje garsonjere u Derventi ili Brčkom.
Ej, rad od kuće, u pidžami. Ti mladi stvarno nemaju poštovanja.
Nekad se znao red, majka mu stara.
To što se moj Lemi i ja ne razumijemo u pogledu posla ne znači da je neko u pravu a neko nije.
Jednostavno, svako vrijeme nosi nešto svoje.
Dostupnost informacija i generalno povećana mobilnost, danas omogućava da mijenjate karijere i države i šta sve ne, kad god vam se ćefne. Do vas je šta vas vozi bolje, posao od 8 do 16h, ili freelance iz Portugala.
Matematika je jasna, ako ne pratiš trendove, ispadaš iz igre.
Nokia je recimo 2007. godine imala market share od otprilike 50%.
Prostom seljačkom logikom, svaka druga osoba je imala Nokiu.
Danas je ima samo moja baba Seja, jer su krupne tipke, pa joj odgovara.
Nokia je upala u zamku da su najpametniji i da se neće prilagođavati tržištu. Danas Nokia ima okvirno 3% tržišta, što nam jako lijepo prikazuje gdje ih je odbojnost ka promjenama dovela.
To nas dovodi do zaključka da se treba prilagoditi vremenu i okruženju, ne biti krut i isključiv, inače se nešto nećemo usrećiti.
Olli-Pekka Kallasvuo, CEO Nokie iz 2007. se vjerovatno ni danas ne može načuditi šta je snašlo i njega i njegovu Nokiu.
A eno ni sin (Jussi Kallasvuo) ga ništa ne sluša, radi po nekim startupima, i zamisli, prodaje električne jahte.
Kakav je to posao, pobogu?
Mladi su stvarno nemogući.
