Svijet je malen, kad govorimo o klimatskim promjenama i ekonomskim kretanjima, ratovima i pandemijama. Svijet je malen, i kad govorimo o nama kao pojedincima, o Vama, o meni. Pokazuju to i nesvakidašnje okolnosti nekih poznanstava: do gospodina Simona Franka, direktora Adriatic podružnice BASF-a, najvećeg hemijskog koncerna na svijetu, doveo me je slučajan međuredakcijski nesporazum. I, premda brzo otklonjen, ovaj je nesporazum urodio boljom saradnjom te Vam na čitanje donosimo ovaj ekskluzivan intervju.
Govoreći o globalnim kretanjima, o evropskoj industriji, o mjerama uštede koje provodi BASF, Franko je već prethodno upozoravao kako „Njemačka gubi snagu, a Evropska industrija gubi konkurentnost.“
Ne ostajući u sjeni pozicije niti kompanije, ne krijući se iza finih riječi, iz pozicije odgovornosti nauke i njezinih praktičnih implikacija koje ima na živote i budućnost planeta i ljudi, za portal PIT.ba ističe kako je „kompanijski utisak da je Evropa u konstantnoj krizi u posljednje tri-četiri godine“, istovremeno govoreći o mogućim rješenjima.
Naš je razgovor posebnim nijansama obojila zajednička prijateljica, dr. Dragana Vujović Đermanović.
. . .
Simon Franko prvi je Slovenac na poziciji direktora BASF predstavništva u toj zemlji. Rođen je u Ljubljani, po profesiji hemijski inženjer i ima više od 27 godina iskustva na rukovodećim pozicijama. Tokom karijere u BASF-u zauzimao je različite pozicije te bio angažiran na brojnim međunarodnim projektima u Francuskoj, Iranu, Maroku i Rusiji. Od 2016. je na poziciji direktora za tri zemlje – BASF Slovenija, BASF Hrvatska i BASF Srbija, kao i Country Manager-a za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.
Održivost mu je jedan od prioriteta u biznisu, a važna mu je i na ličnom planu. Smatra da moramo da dostignemo potrebe sadašnjosti, bez nanošenja štete budućim generacijama. Veoma je radoznao, vjeruje u kontinuirano učenje i usavršavanje i posebno ga interesuju prirodne nauke, UI i naučna fantastika.
. . .
PIT: Vodite Adria podružnicu BASF-a, najvećeg hemijskog koncerna na svijetu, koji se može pohvaliti impresivnim brojkama: 112 hiljada zaposlenih, 50 hiljada različitih proizvoda kojima dotiče praktično sve segmente života i rada.
Menadžment BASF-a, međutim, najavio je mjere za velike uštede s ciljem smanjenja operativnih troškova u Njemačkoj, za milijardu eura godišnje tokom naredne dvije godine.
„Njemačka gubi snagu. Evropska industrija gubi konkurentnost.“ Ovako bi se mogao sažeti alarm koji upućujete legislativi, politikama, javnosti.
Možemo li i ovdje govoriti o uzrocima, korijenu ovog stanja: je li baš ovako dramatično?
U posljednje dvije godine njemačka hemijska industrija izgubila je skoro četvrtinu svog obima što je, složit ćete se, i više nego dramatično. Hemijska industrija stoji na početku proizvodnog lanca, samo portfeljo BASF-a je oko 50.000 najrazličitijih proizovoda: razvijamo sirovine koje su potrebne i za kremu koju mažete na lice, ali i za auto koji vozite i veoma brzo prepoznajemo nagovještaj svake krize.
Trenutno, naš kompanijski utisak je da je Evropa u konstantnoj krizi u posljednje tri-četiri godine. Pandemija, visoka inflacija, klimatske promjene i želja da iste zaustavimo makar na našem kontinetu, rat u Ukrajini, nedostatak radne snage, cijene energenata koje su višestruke u odnosu na, naprimer Ameriku, preseljenje proizvodnje u dijelove svijeta gdje je proces jeftniji. Uzroka je mnogo i mi već duže vrijeme upozoravamo na njih.
Situacija je daleko od dobre, ali su donosioci odluka konačno čuli naša upozorenja i to je neki korak naprijed.
Poznato vam je da su predstavnici evropske privrede, u takozvanoj Antverpenskoj deklaraciji, predložili 10 hitnih poteza kako bi se stopirala deindustrijalizacija Evrope, uključujući vraćanje kompetentnosti na naš kontinent, čuvanje radnih mjesta, ali i njegovanje onoga što je Evropi važno, a to su održiva budućnost i dalje poštovanje Zelenog dogovora. Sad su na potezu vlade država članica, Evropska komisija i Evropski parlament.
U posljednje dvije godine njemačka hemijska industrija izgubila je skoro četvrtinu svog obima što je, složit ćete se, i više nego dramatično. Hemijska industrija stoji na početku proizvodnog lanca, samo portfeljo BASF-a je oko 50.000 najrazličitijih proizovoda: razvijamo sirovine koje su potrebne i za kremu koju mažete na lice, ali i za auto koji vozite i veoma brzo prepoznajemo nagovještaj svake krize
PIT: S druge strane, u čemu se ogleda gubitak konkurentnosti? Šta to savremeni svijet traži, a Evropa mu ne može ponuditi? Je li ovom izuzeću iz globalne tržišne utrke prethodio svojevrstan zamor, nedostatak ideja, hrabrih i ambicioznih inovacija? Ili je posrijedi šta drugo?
Dio smo globalnog tržišta i globalne proizvodnje i utrkujemo se s velikim igračima kao što su Kina i SAD. Kinezi su izgradili velike proizvodne kapacitete i moraju da izvezu te proizvode da bi im se vratila ulaganja, pa makar to značilo i ispod cijene. Također, oni ulažu i velike napore ne bi li postali energetski samodovoljni, što bi im svakako bio ogroman plus u budućnosti.
Amerikanci su izradili zakon koji bukvalno poziva investitore da presele proizvodnju u SAD. Gas im je pet-šest puta jeftiniji nego u Evropi i, na sve to, daju dodatne stimulacije za kompanije. Vi tu primjetite okruženja, koja em podstiču domaće kompanije, em pozivaju strance da investiraju u njihovu zemlju.
S druge strane, Evropa je vrlo ambiciozna glede smanjenja gasova staklene bašte. Kazne su drakonske, a podsticaji nedovoljni. I, uza sve to, političari nam svakodnevno objašnjavaju kako bi trebalo više da se potrudimo. Vjerovatno i bi, ali oni su ti koji bi trebalo da nam osiguraju osnovne stvari kao što su nezavisni energetski resursi i odgovarajuća legislativa. Tek tada ćemo biti u mogućnosti da se ravnopravno takmičimo s drugim velikim ekonomijama.
PIT: Jesu li pandemija Covida-19 i sve krize poslije nje pokazale krhkost industrije ili moć (geo)politike? Globus je, danas je to očitije no ikad prije, u neodložnoj potrebi za sinhroniziranim djelovanjem struke, legislative, politike. Čini se, međutim, da (geo)politika diktira narativ i djelovanje. Je li ovo obeshrabrujuće? Može li se struka, ma kako ozbiljna, nositi s ovim ograničenjima?
Svi smo svjesni da živimo u globalnom selu, a u industriji je ta činjenica postala otriježnjujuća tokom pandemije. Lanci snabdijevanja su popucali i nekih stvari jednostavno nije bilo – nezavisno od toga koliko smo bili spremni da platimo ili koliko smo dobre odnose imali. Nestašica čipova je zaustavila čitavu auto industriju, zabilježena je nestašica nekih namirnica, lijekova.
Na stvarnom primjeru smo shvatili koliko su važne jake industrijske politike i primjena istih i to je naravno uticalo na neke druge odluke. Nakon izbijanja rata u Ukrajini, Evropska komisija je izdala REPower EU plan, koji bi trebalo da smanji zavisnost Evrope od ruskih fosilnih goriva i zavisnost kontinenta od uvoza energenata uopće. Osigurano je dodatnih 300 milijardi eura grantova, a gotovo sam uvjeren da većina tog novca nije završila tamo gdje bi mogla biti najkorisnija.
Struka je uvijek tu da podrži, posavjetuje, pomogne, podijeli iskustva iz prakse, ali na kraju dana nismo mi ti koji uređujemo kako stvari funkcionišu. Ranije sam spomenuo Antverpensku deklaraciju. Znate, nju je do sada potpisalo skoro 1.000 organizacija i 700 kompanija iz 25 sektora i svi mi se slažemo da Evropa, u današnjem svijetu, mora biti kompetitivnija, otpornija, da mora drugačije pristupiti izazovu s kojim se suočava, ali mi nismo ti koji možemo da djelujemo bez podrške onih koji sede u Briselu.
Evropa je vrlo ambiciozna glede smanjenja gasova staklene bašte. Kazne su drakonske, a podsticaji nedovoljni. I, uza sve to, političari nam svakodnevno objašnjavaju kako bi trebalo više da se potrudimo. Vjerovatno i bi, ali oni su ti koji bi trebalo da nam osiguraju osnovne stvari kao što su nezavisni energetski resursi i odgovarajuća legislativa. Tek tada ćemo biti u mogućnosti da se ravnopravno takmičimo s drugim velikim ekonomijama
PIT: Prethodna, 2023. godina najtoplija je u historiji mjerenja, čovječanstvo je ispustilo CO2 više no ikad prije: praktično, živimo klimatsku i energetsku krizu koja može postati egzistencijalna, i ne samo za EU. Istovremeno, bit ću blago neprimjerena, ‘selo gori, a baba se češlja’, stječe se dojam kako se svijet klati između dvije, naoko, oprečnosti: urgentnosti da se djeluje i dalekosežnosti s kojom to mora biti činjeno. Nama trebaju ozbiljni planovi i rješenja na nivou stoljeća makar, a ispostavlja se da su nam i oni zacrtani do 2050. preambiciozni? Koja je cijena djelomičnih, jednokratnih rješenja, obimne legislative, birokratije i neodlučnosti? Možemo li zaustaviti vrtoglav tempo planete?
Jako volim prirodu, a dodatno, kao hemičar, dobro poznajem prirodne procese i jasno mi je da svi treba da se promijenimo da bismo uticali na ono što se dešava planeti.
Ne vjerujem da je rješenje u ukidanju industrije, niti sprovođenju stotina zahtjeva odjednom. Nije baš održivo rušiti fabrike i graditi nove iako bi one možda bile održivije. Čak ni eliminacija velikih zagađivača vjerovatno neće pomoći jer potreba za proizvodima nastavlja da postoji, oni bi se uvozili odnekud, a gasovi staklene bašte ne poznaju granice.
Kao jedno od rešenja koje industrija može da ponudi možemo navesti recikliranje. BASF, naprimer, radi na projektu koji se zove hemijsko recikliranje. Dugi lanci polimera se, pri visokoj temperaturi, razbijaju na manje komade koji se potom mogu ponovo koristiti u proizvodnji istog proizvoda istog kvaliteta. Očekuje se da će ovakav proces biti značajan u automobilskoj industriji jer prilikom recikliranja materijala za proizvodnju, vi ćete sigurno željeti da zadržite isti kvalitet koji je taj auto imao i prvog puta, a ne da vam se karoserija raspadne tokom vožnje.
Dio odgovora na ovo pitanje leži u zakonodavstvu. Ne možete da sjedite u nekoj kancelariji, da pišete stranice i stranice, a da ne pružate rješenja koja su primjenjiva u praksi jer se, u tom slučaju, postiže potpuno suprotan efekat. Uništava se industrija, ekonomija, zatvaraju se radna mesta, ljudi su prinuđeni da kupuju iz uvoza. Tu se započinju ciklusi značajno većih emisija i drugih ekoloških pitanja.
Na kraju, odgovor je i u krajnjim potrošačima. Oni moraju biti spremni da plate višu cijenu za proizvode koji su održiviji i koji ostavljaju manji ugljenični otisak.
PIT: Zelene teme aktuelnije su nego ikad. Koliko je to dobro, istovremeno je i zabrinjavajuće; njihova aktuelnost proističe iz urgentnosti. Možemo li adresirati probleme zelene tranzicije i održivosti? Čini se da je mnogo greenwashinga i market speecha na ovom polju. Imajući na umu dug put transporta, koliko je dobro što nam je, naprimjer, hrana iz cijelog svijeta dostupna? Ili odjeća iz Kine? S druge strane, šta za građane znači održivost ako oni, koji mogu i kojima se hoće, grade jednokratno? Čini se da je pritisak prebačen samo na pojedince koji, u želji za ispravnim izborom, eto imaju samo mogućnost da biraju da ne vide činjenice.
Složio bih se da zaista olako upotrebljavamo termine poput zelena tranzicija, održivost, cirkularna ekonomija. Mnogo je primjera na kojima to vidimo i čini mi se da sve češće posrnemo u tome da prikažemo stvari na ispravan način. Ispratio sam šta Evropski parlament pokušava da uradi po pitanju greenwashing-a i nadam se da će situacija donekle biti poboljšana ovom direktivom.
PIT: ‘Simon Franko, glavni direktor BASF-a za Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju’, ovako ste naslovljeni. Bosne i Hercegovine i drugih zemalja regiona, nažalost, tu nema. Ovo je svakako znakovito. Svejedno, međutim, moram pitati o regionalnoj saradnji. Prošlogodišnji PIT Adria Summit, održan u decembru u Beogradu, polučio je manje-više jedinstven stav: da saradnja nema alternativu. Gubitak konkurentnosti Njemačke sigurno će se reflektirati i na zemlje regiona; usto patimo i od brain draina. Šta možemo?
Za ovu priliku bih malo parafrazirao jednu rečenicu i rekao: „Kad Njemačka kihne, Balkan se prehladi.“ Možda ovo zvuči suviše surovo ili pretenciozno, ali činjenica je da su naše države vrlo zavisne od Njemačke. Je li, i ako jeste, koliko to dobro ili loše vjerovatno nije na nama da razmatramo, ali svakako je na nama da pokušamo što bolje to da iskoristimo i da se snađemo u datoj situaciji.
U globalnom selu, kakva je planeta trenutno, mi pojedinačno jesmo mala tržišta, ali ne vidim razlog da ne iskoristimo mogućnosti koje imamo – lokaciju na raskršću Evrope, prirodne i ljudske resurse. Ipak, bitni investitori i dalje ne dolaze kod nas i to je nešto oko čega treba ozbiljno da se zapitamo. Ako pogledate listu konkurentnosti zemalja, videt ćete da ne strojimo baš najbolje. Švicarski „IMD“ Sloveniju je rangirao na 42, a Hrvatsku na 50. mjesto liste od 64 zemlje i obje države su pale u odnosu na godinu prije.
PIT: U jednom trenutku, Vaša karijera je mogla lako da ode u smjeru nauke. Zašto ste se ipak odlučili za biznis i biste li ponovno napravili istu odluku? Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija nauke danas i kakva je u odnosu na naukovanje i biznise?
Mogu da govorim uime hemije i sa pozicije hemičara. Mnogo ljudi je ne poznaje i samim tim je se plaši, ali ona je zapravo u stanju da uradi mnoge sjajne stvari. Naprimjer, mi u BASF-u vjerujemo da je hemija rješenje za čistije okruženje i kvalitetniji život. U Africi, naprimjer, vodimo projekat i pokušavamo da edukujemo ljude na koji način da očiste kontaminiranu vodu kako se ne bi više razboljevali. Na području Balkana organizujemo najrazličitije aktivnosti za učenike osnovnih škola, srednjoškolce i studente – BASF Kids’ Lab, BASF Chemgeneration i BASF Innovation Hub.
Nauka jeste važan dio našeg biznisa jer naučnici stvaraju naša rješenja. Zapravo, BASF je poznat po tome što ima dobitnika Nobelove nagrade u svojim redovima. S druge strane, za nas nauka nije samo biznis i jako se trudimo da približimo nauku svima.
Dio odgovora na ovo pitanje leži u zakonodavstvu. Ne možete da sjedite u nekoj kancelariji, da pišete stranice i stranice, a da ne pružate rješenja koja su primjenjiva u praksi jer se, u tom slučaju, postiže potpuno suprotan efekat. Uništava se industrija, ekonomija, zatvaraju se radna mesta, ljudi su prinuđeni da kupuju iz uvoza. Tu se započinju ciklusi značajno većih emisija i drugih ekoloških pitanja
PIT: Ljubitelj ste prirode, hajkinga, bicikliranja i istraživanja prirodnih ljepota svugdje u svijetu, a obišli ste i našu regiju. Šta Vam priroda pruža, a koja su najljepša mjesta u prirodi u regiji koja svima nama mogu mnogo pružiti, mada možda ne znamo za njih?
Tako je, jako volim provoditi vreme u prirodi, svaki dan, barem koji sat. Kada provodim nekad vrijeme u velikim gradovima, poput Pariza, baš osjećam, koliko mi to fali. I rekao bih, da nije toliko bitno, lokacija, nego da otvorimo sva naša čula, i miris, i zvuk, ne samo oči. Neke lokacije posjećujem često, i mogu ih doživjeti, na jako različite načine. Osobno, najviše volim planine. Kada dođem do neke visine, kada se otvaraju razgledi, prostranstva, divljina, odu nama misli, proradi mašta. To baš volim! No, ne samo planine, slično je i uz vodu, naprimjer s porodicom uz rijeeku Unu u BiH, i predivno je bilo. Uskoro se vraćamo. U BiH i u regiji, ima jos puno mjesta, koje bih volio da posjetim i uživam u miru koji nude.
