John Horgan je 1996. izazvao buru među naučnicima, filozofima i širom javnošću svojom knjigom “Kraj nauke”, tvrdeći da je nauka ušla u slijepu ulicu i da će sigurno doći do kraja. Velika studija u časopisu “Nature” bavi se ovim pitanjem. Analizirano je 45 miliona radova objavljenih u proteklih šest desetljeća. Istraživanje je pokazalo oštar pad u takozvanim “disruptivnim” istraživanjima u biologiji, fizici i tehnologiji.
Horganovi stavovi bi se mogli drugačije formulisati: nauka sigurno neće doći do kraja jer postoje mnoga otvorena pitanja koja zahtijevaju odgovore, ali bi ljudski intelektualni potencijal mogao biti ograničen.
Postoje veliki preostali misteriji, poput kako je nastao svemir, kako je nastao život, kako materija stvara um, ali ti misteriji mogu ostati nerješivi. Također, još jednostavnije pitanje porijekla vode na zemlji koje, prema teoriji nastanka svemira, ne bi trebalo biti. Izgleda da nešto sa teorijom velikog praska nije uredu. Ova dilema bi kod većine naučnika naišla na podsmijeh jer je širenje kosmosa potvrđuje. Zaista, kada se razmisli, nijedan drugi razlog nam ne može pasti na pamet zašto se kosmos širi. Ali kako onda objasniti najnovije otkriće da se to širenje ubrzava? Osobno sam se uvijek pitao šta je bilo prije „praska“ i kako se to „nešto“ uopšte skupljalo u nezamislivo malu tačku, kako je iz te male tačkice nastao prilično golem svemir. I što je još teže shvatiti, kako je jedan takav kataklizmičan događaj rezultirao savršenim redom u kosmosu, obzirom da nam drugi zakon termodinamike govori da svaki sistem prepušten sam sebi teži maksimalnoj neuređenosti!?
Zašto onda pitanje iz naslova? Mogućnost ljudskog shvatanja i saznanja je ograničeno. Medicinska istraživanja su pokazala da je ljudski mozak sastavljen od približno 100 milijardi neurona, dakle fizički je ograničen, što ga naravno i misaono ograničava. Postavlja se pitanje kako bi se ponašao i kako bi percipirao stvarnost mozak koji bi imao, recimo, 300 milijardi neurona. Ljudski mozak ima tu osobinu da nije svjestan vlastitog limita što je zapravo korisno, jer bi se osjećao tjeskobno. Sama činjenica da mozak ne može pojmiti svoj limit čini ga limitiranim. Neko je davno rekao da ništa na svijetu nije pravednije raspodijeljeno od pameti, niko se ne žali da je nema dovoljno.
Činjenica je da je sve manje temeljnih naučnih otkrića kao što je bio slučaj krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća i to je period fundamentalnih naučnih otkrića. Dovoljno je spomenuti Maxwela, Anštajna, Teslu, Kocha, Röntgena, bračni par Curie i mnogi drugi. Tada se vjerovalo da će se taj ritam nastaviti, čak i ubrzavati tokom vremena.
Iz tog, mogli bismo reći zlatnog doba nauke, izdvojimo jedan od najdramatičnijih trenutaka u historiji medicine. 1922. godine naučnici sa Univerziteta u Torontu su otišli u bolnicu gdje su bila djeca u komi koja su umirala od dijabetičke ketoacidoze. Zamislite sobu punu roditelja koji sjede sa strane kreveta i čekaju neizbježnu smrt svog djeteta.
Naučnici su išli od kreveta do kreveta da bi djeci dali novi, čisti ekstrakt insulina. Kako su posljednjem djetetu koje je bilo u komi ubrizgali insulin, djeca su počela da se bude. To je bio jedan od trijumfalnih trenutaka nauke.
Jedno po jedno, sva djeca su se probudila iz dijabetičke kome. Soba smrti i bola postala je mjesto radosti i nade.
Nakon Drugog svjetskog rata, pogotovo krajem 20. i prvih dvadeset godina 21. stoljeća, došlo je do velikog pada broja fundamentalnih naučnih otkrića. Trenutni tehnički napredak se prije svega može posmatrati kao primjena ranijih naučnih otkrića.
Hargin se u knjizi pita da li je otkriće novih prirodnih zakona bila faza naše historije koja je prošla? Naučnici se naravno ne slažu s tim i kao dokaz da nauka napreduje navode otkriće Higgsovog bozona i gravitacijskih valova, mada nije posve jasno, barem zasad, kako će i da li će ova otkrića naći praktičnu primjenu.
Nauka, bar onaj nivo koji poznajemo, ima jedan nedostatak, a to je empirijski pristup. Dakle, postoji samo ono što iskustvo potvrđuje, što se čulima može registrovati i što se matematički može potvrditi. Iako egzaktnu nauku matematiku karakterišu neki paradoksi, mnoge se pojave jednostavno ne daju matematički opisati.
Nastavit će se…