Prvi dojam koji sam ostavio na svojeg poslodavca to jutro nije bio za pohvalu. Dogovor je bio u 11 sati, a ja sam, shvaćajući klizno radno vrijeme olako, uletio u zajedničku društvenu prostoriju domaće digitalne agencije Degordian i IT tvrtke Mediatoolkit, s 20-ak minuta zakašnjenja.
Ostali novopridošlice, četvero mojih budućih kolega, s kojima sam trebao proći upoznavanje s poslom i onboarding, na svoj su prvi radni dan došli spremni. Štreberski su već sjedili na kauču i pomno pratili riječi voditelja Paška Pajdeka, voditelja razvoja proizvoda u Mediatoolkitu. Srećom, mlađahna ekipa voditelja, zadužena za nove zaposlenike, uz Paška tu je bio i Matija Martek, marketinški menadžer Mediatoolkita, i Anita Gazica, iskusna voditeljica odjela za korisnike, nisu mi to zamjerili. Ponudili su me čak i kavom.
Sa šalicom kave ili zdjelicom žitarica u ruci, tako otprilike izgleda početak dana u digitalnoj agenciji Degordian i softverskoj tvrtki Mediatoolkit, najboljim domaćim poslodavcima već petu godinu prema istraživanju portala Moj Posao. Obje tvrtke, iako razdvojene, posluju na istoj adresi, preko puta Zagrebačke pivovare, i imaju iste osnivače – Tomislava Grubišića i Daniela Ackermanna.
Degordian je jedna od većih digitalnih agencija u regiji, sa stotinjak zaposlenih i ozbiljnim klijentima (Ožujsko pivo, Lufthansa, Bosch i Hrvatski Telekom) za koje rade web dizajn, mobilne aplikacije, videoprodukciju i održavanje društvenih mreža. Mediatoolkit je tvrtka koja se bavi isključivo njihovim istoimenim softverskim alatom preko kojeg tvrtke mogu pratiti informacije o sebi u medijima i na društvenim mrežama, a zapošljava četrdesetak ljudi.
Prije nego što sam došao, čuo sam priče – u Degordianu i Mediatoolkitu nema hijerarhije, nema glupih pitanja, nema napuhanih ega, kreativa je ispred svega.
Odlučili smo stoga provjeriti kakva je to nova radna kultura koja pokreće te mlade tehnološke tvrtke, što se točno skriva iza modernog ureda, ostakljenih soba za sastanke, PlayStationa, vreća za sjedenje i pet-friendly politike.
Čim se uđe u zajedničku društvenu prostoriju gdje sjede, jedu, piju, chillaju ili poslovno i neobvezno ćakulaju zaposlenici obje tvrtke, osjeća se Google vibra. Ispod velikih prozora koji okružuju cijelu zajedničku otvorenu prostoriju složeni su šareni taburei i sofe. Na jednom dijelu sjedimo mi, novopridošlice, a odmah pored lijeno se rastežu kućni ljubimci.
Prije nego što nas raspodjele na naša radna mjesta, voditelj/vodič Paško će nas provesti, kao izletničku skupinu, svim katovima dviju tvrtki.
Ulazimo prvo u sunčanu kuhinju. Zaposlenici ujutro, prije početka radnog dana, govori Paško otvarajući kuhinjski ormarić, mogu se poslužiti čime god žele – žitaricama, kavom, krekerima, mlijekom, sokom… ako nije označeno imenom ili prijetećom ceduljicom “ne diraj!”.
– A tko pere suđe? – provociram glumeći razrednu ludu pred ostatkom novih zaposlenika ne bih li malo opustio situaciju. Paško se odmah snašao dodajući da se zaposlenici s time ne moraju opterećivati jer imaju profesionalce koji njihove prostorije na dnevnoj bazi održavaju čistima i urednima.
Hodajući dalje, u dugim hodnicima sa svake strane uokvirene su velike motivacijske poruke. Neke podučavaju “Don’t take yourself too seriously” (ne shvaćaj se preozbiljno), a neke opominju “Be humble” (budi skroman). U odjelu marketinga, motivacijske su poruke odveli i korak dalje. “O, što volim glupo, a svoje”, jedna od izjava debelim markerom ispisana na bijeloj ploči u uredu. Iznad je naslov “Shit of the Week”, a na dnu komična crtica – “Toliko si gluposti rekao ovaj tjedan, nije mi jasno kako to nije završilo na Shit of the Week”. Zaposlenici marketinga, kako doznajemo, održavaju tjedna natjecanja u svojim biserima, provalama i baljezgarijama, a najbolje ispišu i rangiraju na ploči u svojem uredu koja inače služi za poslovne prezentacije. Sve u šali i prijateljskom podbadanju, nema zle namjere, a svjedoči to ne samo o dobroj ekipnoj zafrkanciji, nego i o specifičnoj radnoj kulturi.
– Gradimo tu timsku kulturu od početka. Također, važno je da nema hijerarhije, da se šefa može propitkivati, kritizirati, jer nisam ja šef zato što sam najpametniji ili zato što sve znam, nego zato što dobre ideje primam od svojih zaposlenika – govori nam 32-godišnji Paško, inače iz Omiša koji u Mediatoolkitu radi već devet godina, gotovo od samog početka.
Na kraju petog kata, gdje se smjestilo pedesetak zaposlenika Degordiana, nalazi se teretana koju sam morao isprobati. Tamo se, veli Paško, organiziraju treninzi i satovi joge, a zaposlenici mogu u svakom trenutku ustati s radnog mjesta i otići ispucati višak energije s utezima, ručama ili boksačkim rukavicama.
– Jedan naš kolega obično u teretanu dolazi u jedan sat popodne, ostaje tu do dva, istušira se i vraća na posao. Tako si prepolovi dan i njemu to funkcionira – prepričava Paško. Druga stvar koju je teško ne primijetiti jesu sobe za sastanke. U staklenim kockama za sastanke, ispred dugih bijelih ploča koje su išarane programerskim rješenjima (nama običnim smrtnicima to izgleda kao klingonski), u svakom trenutku se može vidjeti neki tim kako u osami dogovara strategiju, brainstormaju ili rješavaju neki kompleksniji problem.
Većina ipak sjedi za svojim računalima na dugim stolovima u otvorenom prostoru, a zasebne sobe imaju tek oni odjeli kojima je posao da “puno pričaju”, marketing, prodaja i podrška korisnicima. Osim njih, veliku sobu sa stolovima složenima u krug imaju i programeri Mediatoolkita, njih barem dvadesetak.
– Svaki prvi četvrtak u mjesecu u četiri sata popodne svi se ovdje okupimo zajedno – počne Paško dok stojimo u velikoj programerskoj prostoriji. – I na taj dan zaposlenici imaju priliku čuti od svojih šefova sve o poslovanju kompanije taj mjesec. Znači, sve je transparentno i svi znaju koliko smo taj mjesec zaradili i potrošili kao tvrtka. Sa svim financijama smo transparentni i naši su zaposlenici upućeni – veli.
Naime. u Degordianu i Mediatoolkitu redovito se provode ispitivanja zadovoljstva među zaposlenicima. U tim periodičnim anketama mladići i djevojke se mogu izjasniti o svemu što ih tišti, ali i onome što ih veseli – pod imenom i prezimenom ili anonimno, ako žele. Rezultati se pregledaju, brojke se zbroje, a onda se jasno vidi u kojem segmentu kompanija manjka. Zadnji je zahtjev zaposlenika bio upravo financijska transparentnost. Zato sada svaki mjesec organiziraju sastanke na kojem sudjeluju svi – stalni, privremeni zaposlenici, studenti, a njihovi šefovi izlažu brojke i podvrgavaju se njihovoj kritici ili pohvali.
U programerskoj prostoriji odmah su našli mjesto i za jednog novopridošlicu iz naše skupine. Igor, 31-godišnjak koji je taj dan počeo svoj novi posao na radnome mjestu inženjera tehničke podrške, na svojem je stolu pronašao novi laptop MacBook Pro i službeni mobitel. To je, kako doznajem, pravilo sa svakim novim zaposlenikom. Svaki dobije novi laptop koji može koristiti i u privatne i u poslovne svrhe.
Okej, čekaj malo, kažem ja sumnjičavo, u čemu je kvaka? Paško se nasmije pa kaže:
– To je ona specifična kultura o kojoj smo govorili. Naši zaposlenici imaju sve na raspolaganju da se na poslu osjećaju što ugodnije i bolje, mogu si sami napraviti posao koji žele, nema hijerarhije, nitko im neće puhati za vratom i gledati jesu li napravili svoj posao ili ne. Zauzvrat, naravno, tražimo ljude koji će aktivno sudjelovati, predlagati ideje i nije im problem zapeti. Nije ta kultura za svakog. Netko želi posao na kojem ga nitko ništa neće pitati i gdje će provesti osam sati i ići kući i to je okej – objašnjava Paško. Njega je inače koju godinu unazad tražio veliki Google, htjeli su da pređe u njihove redove, ali on na tu ponudu nije pristao. Zašto?!
– Ne želim biti dobro plaćeni kotačić u velikom sustavu jer imam intrinzičnu želju, potrebu nešto stvoriti iz nule. Na razgovorima za posao zato provodimo detaljnu selekciju i gledamo one koji žele biti dio takve kulture. Zbog toga su otkazi kod nas rijetki – kaže.
Što se plaća tiče, kažu da im je prosječna mjesečna plaća na razini kompanije između sedam i osam tisuća kuna, ali sve ovisi o poziciji zaposlenika. Iznenađujuće, a nastavno na onu transparentnosti s financijama, svi znaju koliko tko mjesečno zarađuje i tu nema tajni.
– Plaće redovito podižemo, ali transparentno, na temelju zasluga. I onda to svi znaju. Ne želimo se naći u poziciji da netko pita ‘zašto on ima veću plaću, a radimo isti posao?’, a da naš odgovor mora biti ‘zato što je bolje ispregovarao’ – prepričava.
Kada je razgledavanje završilo, došlo je vrijeme da sve pridošlice zauzmu svoja radna mjesta. Mene su pod svoje krilo primili Rahela Dragičević, copywriterica, i Matej Brnardić, kreativni strateg u Degordianu. Oboje 26-godišnjaci, Rahela je sociologinja, a Matej ekonomist, njihov je posao, kako su mi objasnili, “verbalizirati informacije”.
Uglavnom, posao copywritera i kreativnog stratega jest smišljanje priče. Kada dobiju ono što oni nazivaju “pitch”, odnosno natječaj od neke kompanije koja traži neku kreativnu, digitalnu marketinšku strategiju, Rahela i Matej moraju obaviti istragu, posložiti sve važne informacije i to “sabiti” u jednu rečenicu.
– Iz te rečenice onda proizlazi cijelo rješenje i strategija. Ako dobro napravimo pitch i klijent izabere naše rješenje, onda svi ostali odjeli rade svoj dio posla, dizajneri, videoprodukcija, programeri, stručnjaci za društvene mreže – objašnjava Matej.
Trenutačno rade projekt za jedan trgovački lanac, o kojem ne smiju govoriti, a cjelokupnom strategijom bi trebali osvježiti i osuvremeniti njihov web shop.
– Uzimamo ključne riječi, primjerice, škrinja, i gledamo sinonime, konotacije. Možemo reći da škrinja uz sebe veže nešto obiteljski, neke dragocjenosti, blago, neki topli prostor i onda oko toga gradimo priču. Za naš je posao puno važnija sposobnost storytellinga nego razumijevanje financija – govori Rahela.
Znači, nešto kao iz one serije “Mad Men”? Matej odmahuje. Nije to baš tako.
– Kod njih netko zapiše nešto na komad papira pa onda odjednom dođe do savršenog taglinea. To baš tako ne funkcionira. Potrebno je puno istraživanja obaviti prije toga da ti se sve složi u glavi – govori dodajući da je, od tih stvari koje se konvencionalno vežu uz njihov posao, kritičan i prema često korištenoj tehnici “razmišljanja izvan kutije”.
– To se često spominje, kao prijeko potrebna kvaliteta, ali nije baš sasvim točno. Mi smo cijelo vrijeme unutar kutije, imamo uvjete i propozicije klijenta, ograničeni smo onime što oni od nas traže, a uspjeh je pronaći, unutar te kutije, najbolju poziciju koja zadovoljava sve kriterije – veli.
Nedavno su za jednu osiguravajuću kuću radili društveno korisnu kampanju koja se ticala zaštite mladih na internetu. Kako priča Matej, poznato je da osiguravajuće kuće nisu atraktivan materijal, posebno za mlade, a oni su u svojoj kampanji osmislili da se povežu s influencerima koji bi privlačili mlađu populaciju i odgovarali na njihova osjetljiva pitanja oko zaštite na internetu i Cyberbullyinga.
– Svi danas misle da su influenceri ljudi koji primaju velik novac a da ništa ne rade i samo laprdaju na internetu, ali može se i njih iskoristiti u dobre svrhe. Realno, oni imaju najviše utjecaja na mlade danas, više od roditelja i učitelja. Zašto ih onda ne ubaciti u nešto društveno korisno? – priča Matej.
Dobro, a što bih ja trebao, koji ćete meni posao dati, pitam, imamo copywritera i strategiju, za što možete mene iskoristiti?
– Ti možeš raditi na odnosima s influencerima – smjesti me Matej.
– Ne može, dajem otkaz!
Originalan članak možete pročitati na linku.
