„Promjena će doći tokom života. Možemo ili proći kroz nju ili rasti sa njom. Rastemo kada tražimo rješenja, a ne kada dopustimo da nas prepreke ometaju.“ – George Couros
Ova izreka je nešto po čemu sam poznat.
Ne samo po izreci već i sposobnosti da pronađem pozitivnost i prilike u teškim situacijama.
Ne znam da li bih sebe smatrao „optimistom“, ali sam se trudio da postanem osoba fokusirana na rješenje. Nekada tjeram sebe da budem pozitivan jer znam ako nisam da to može prerasti u nešto što može biti dugotrajna negativnost.
U nedavno poslanom e-mailu koji sam podijelio sa grupom, počeo sam sa idućim:
„Ako čitate ovo, preživjeli ste sedmicu! Možda je bilo teško, ali sada smo tu. To je nešto na čemu trebate biti zahvalni.“
Dobio sam neke ugodne i lijepe povratne informacije za ovo. Kažu da češće dijelim komentare koji su fokusirani na dolasku do „uspjeha“ u situaciji, a ne „preživljavanju“ situacije. Da budem iskren, ova izjava na početku mail-a više je projekcija moje sedmice nego bilo čije druge.
Trebao sam podijeliti sliku ispod umjesto ovoga jer bi ona bila ispravna prezentacija onoga što sam osjećao prošle sedmice (a dijelom i ove sedmice):
Pa zašto to spominjem?
Jer je uredu da imamo loše dane; to je dio bivanja čovjekom. Uredu je da kažemo „danas je bilo užasno“ i da sutra pokušamo ponovo.
Naučio sam da budem zahvalan za svaki dan, ali nekada, ne želim da budem zahvalan za danas u datom trenutku. Želim da bez osjećaja krivice mogu reći „danas je bilo užasno“. Moram to moći i moram probati da nastavim dalje.
Dok sam razgovarao sa grupom edukatora, rekao sam im da sam imao tešku sedmicu i da sam se osjećao frustriranim. Jedan od učitelja u grupi odmah mi je rekao:
„Drago mi je da ste podjelili to jer ste vi „Gospodin Pozitivni“. To mi govori da je uredu da se i ja ponekad mučim.“
Moramo biti u mogućnosti da podijelimo naše muke, pa čak i onda kada pokušavamo biti fokusirani na rješenje. Problem s kojim se mnogi edukatori suočavaju je da se toliko često brinemo o drugima da često zaboravimo da se brienom o sebi i da sebi pružimo malo oduška.
Pisao sam o tome u „Inovacija unutar okvira“ (Innovate Inside the Box):
„Shvatite da neki dani neće funkcionisati na način na koji vi to želite, pa je uredu da sutra pokušate ponovo.
Imao sam loše dane i kao učitelj i kao administrator i kao čovjek. Možete otići kući i plakati (nekada i hoćete) i biti frustrirani, ali uvijek postoji idući dan. Nećete moći izvući maksimum od svakog dijeteta, svakog dana.
Razmislite o tome ovako: ako jedan od vaših studenata ima loš dan, da li bi ste ih tjerali da ostanu u školi dok im dan ne postane „dobar“? Ili biste ih možda savjetovali da odmore i da sutra pokušaju ponovo? Sposobnost da „se vratite na put“ je nešto što želimo učiti našu djecu, pa je uredu da radite i vi isto.
Nekada je povlaćenje, odmaranje, promjena aktivnosti i započinjanje ponovo idući dan najbolja stvar što možemo uraditi.“
Ja ne vjerujem u to da uvijek moramo biti „inspirativni“ u našim ulogama. Nekada je stavljanje „hrabrog lica“ manje efektivno u vođenju drugih nego dijeljenje svojih borbi. Ljudi trebaju da znaju da je uredu boriti se i to nas ne čini ništa manje zahvalnim, samo stvarnijim.
Moram se prisjetiti da ne mogu pomoći drugima ako ja nisam uredu.
Nema motivacionih govora danas od mene, ali drago mi je što ste me saslušali (čitali).
Originalan članak možete pročitati na linku.