Pitanje troškova
Eksploatisane sirovine moraju se transportovati iz kamenoloma do fabrike ili luke, često po neravnom terenu i kroz naseljena područja. Kompanije često biraju kamione za prevoz. Kao alternativu, dobavljači sistema, uključujući BEUMER Group, nude otvorene trakaste transportere ili zatvorene cijevne transportere. Ova rješenja su ekološki prihvatljivija i mogu biti znatno ekonomičnija. Odluka isplati li se ulaganje zavisi od nekoliko faktora. Studija izvodljivosti i poređenje troškova mogu pomoći u odluci.
Kompanije često biraju kamione kako bi što efikasnije transportovali krečnjak, rude uglja i druge sirovine do fabrike, a odatle do luke, ponekad na udaljenostima od nekoliko kilometara. Vozila se najčešće voze javnim cestama, koje nisu uvijek dobro asfaltirane. S obzirom da ruta često ide kroz brdovita područja i rezervate prirode, preko rijeka i nestabilnih podloga, putovanje često uključuje zaobilazne puteve koji uzrokuju troškove vremena i novca. Ako prolazi kroz naseljena područja, to posebno može smetati lokalnom stanovništvu. Što se više sirovina prevozi, to je potrebno i više ruta. Ovi faktori motivišu kompanije da pažljivije pogledaju alternative. BEUMER Group za ove scenarije nudi otvorene trakaste transportere i zatvorene cijevne transportere. Međutim, da li se ta investicija isplati?
“To zavisi od željene primjene”, kaže Richard Munson. On radi za BEUMER Group u Kansas Cityju u državi Missouri, od 2010. godine, gdje rukovodi razvojem i prodajom transportnih sistema za energetsku, cementnu i rudarsku industriju i lučke terminale. “Kompanije bi trebale prethodno izvršiti procjenu profitabilnosti”, savjetuje on.
Ekonomska procjena se isplati
Postoje različite metode za izvođenje ekonomske procjene, uključujući metodu neto sadašnje vrijednosti, koja predstavlja vrstu proračuna profitabilnosti.
“Jednostavno rečeno to znači da se sav budući prihod diskontira na nulu i upoređuje, uključujući početno ulaganje”, objašnjava Munson. Ova metoda koristi kalkulacijsku kamatnu stopu koja odražava najbolje raspoloživo alternativno ulaganje. Korisnik prima vrijednost kapitala, koja se naziva i neto sadašnja vrijednost ili NPV. Ako je ova vrijednost pozitivna, to znači da će kompanija ovim ulaganjem ostvariti profit.
“Druga opcija je analiza novčanog toka. Ona procjenjuje višak koji ostaje pri odbijanju troškova od zarade”, objašnjava Munson. Na osnovu godišnje razlike u ukupnim operativnim troškovima između transporta konvejerima i transporta kamionima, korisnik izračunava hoće li mu se isplatiti ulaganje u transportni sistem sa konvejerima. Da bi se tačno procijenile obje transportne mogućnosti, potrebne su različite varijable, na primjer, troškovi prevoza po toni, količina materijala koji treba premjestiti u zadanom vremenskom periodu, kao i specifični troškovi ulaganja i plan amortizacije poreza.
“Uporedba transporta konvejerima i transporta kamionom u vremenskom dijagramu rezultira prelomnom tačkom rentabilnosti” objašnjava stručnjak BEUMER-a.
Uporedba troškova
Ovisno o topografiji, dužini i potrošnji energije, troškovi za konvencionalne transportne sisteme u prosjeku iznose između 1.000 i 3.000 € po metru. Dodatni troškovi odlaze na izgradnju, snabdijevanje, te mehaničku i električnu instalaciju. Pored toga, često su potrebni složeni građevinski radovi. To čini početno ulaganje u transportni sistem prilično visokim.
“Međutim, operativni troškovi su znatno niži nego kada za transport koristimo kamione”, izvještava Munson. “Troškovi vozila uključuju, na primjer, uloženu radnu snagu, amortizaciju vozila, održavanje, popravak, gorivo i održavanje ulica. Često postoje dodatni troškovi, koje je teže identifikovati.”
Za rad konvencionalnog transportnog sistema, tipični troškovi za transport jedne tone materijala iznose 0,20 USD, a kod kamiona su otprilike 3,50 USD. “Najveća varijabla za vozila je broj putovanja na sat”, kaže Munson. Kratke i direktne rute su bolje od dugih ruta, gdje su potrebni zaobilazni putevi da bi se stiglo do odredišta. “Trakasti transporteri sa koritom i zatvoreni cijevni transporteri vode direktno do odredišta. Oni se također mogu prilagoditi specifičnom okruženju. Bitna karakteristika ove tehnologije je da omogućava horizontalne i vertikalne krivine. Ostvaruje uglove nagiba i do 15°, zavisno od karakteristika materijala koji se prevozi i topografiji, a njihova dužina može biti veća i od 12 km. Zbog njihove mogućnosti kretanja krivim putanjama, u nekim slučajevima znatno manje ili nikako nisu potrebni prijenosni tornjevi. To rezultuje značajnom uštedom troškova za kupca, a sistem kontinuirano transportuje materijal čak i preko zahtjevnih usponskih i silaznih dionica, rijeka ili uličnih prijelaza. Koristeći BEUMER proračunski program, stručnjaci precizno izračunavaju statičke i dinamičke vučne sile trake tokom faze razvoja sistema, jer to predstavlja preduslov za sigurno dimenzionisanje krivih putanja.
Za kamione se mora uzeti u obzir više faktora troškova koje nije tako lahko procijeniti kao što je lahko procjeniti broj ruta: na primjer mjere kontrole protiv prašine i odvoda kiše. Ove se varijable u potpunosti uklanjaju u slučaju zatvorenih cijevnih transportera.
“Ako se godišnje premjesti oko 1.000.000 tona rasutog materijala, tada je bruto diferencijalna vrijednost između kamiona i transportera, koristeći gore spomenute troškove materijala koji treba prevoziti, 2,8 miliona eura”, izračunava Munson. To je po njegovom mišljenju popriličan broj. Transportni sistem se isplati nakon samo nekoliko godina.
Ekološki i ekonomično
Električni pogoni i niskoenergetske trake imaju pozitivan efekat na operativne troškove sistema transportnih traka. Oni su također bolji za životnu sredinu u poređenju sa pogonima kamiona. Stoga se, posebno u ovo doba klimatskih promjena i povećanih emisija stakleničkih plinova, smatraju boljom opcijom. Motori koji se koriste za ove sisteme su obično podesivi što omogućava optimalno raspoređivanje opterećenja na pogonskim jedinicama pod različitim radnim uslovima. Ako sistem transportne trake vozi nizbrdo, sistem radi u regenerativnom radu. Dobijena električna energija u mrežu se napaja regenerativnom povratnom jedinicom. Na ovaj način vlasnici mogu dodatno smanjiti operativne troškove čitavog sistema.
“Zavisno od projekta, sistemi transportnih traka zahtijevaju do 90% manje primarne energije od usporedivih kamionskih prevoza”, kaže direktor prodaje, misleći na konkretan projekt implementiran za kineskog proizvođača cementa Sichuan Yadong Cement. Kamioni koji rade na dizel gorivo zahtijevali su specifičnu primarnu energiju od 11,4 kWh za svaku tonu prevezenog materijala na njegovom nalazištu. Sistem trakastih transportera koji je kasnije izgrađen zahtijevao je, naprotiv, samo 1,44 kWh. Ako se, kao u ovom slučaju, godišnje prevozi 7,5 miliona tona sirovine, korisnik može uštedjeti ukupno 74 miliona kWh godišnje pomoću trakastih transportera. To odgovara potrošnji energije više od 20.000 porodičnih kuća. Štednjom dizel goriva, operativni troškovi kompanije smanjuju se za više od 5,5 miliona € godišnje.
Dakle, isplati li se ulaganje u sistem transportnih traka? “Češće nego što ljudi misle”, objašnjava Munson. “Na kraju, operator mora uzeti u obzir ukupne troškove po toni tokom vremena kada procjenjuje obje mogućnosti prevoza.” Činjenica je da su: Operativni troškovi za trakasti transporter znatno niži nego za kamione. Odlučujući faktor je količina materijala koja se prevozi tokom trajanja projekta, i na osnovu toga postoji mogućnost da se brzo i isplati.
Originalan članak možete pročitati na linku.
