Misliti o uspjehu danas uglavnom znači misliti u granicama tržišnih odrednica pa na umu imati: kompetentne i konkurentne učesnike, radnu produktivnost, eliminaciju gubitaka, što značajnije skraćivanje vremena potrebnog za konačan proizvod. Misliti, nasuprot tome, čovjeka i njegove potrebe znači misliti o stalnoj žeđi za znanjem, širenjem horizonta i promjeni u kojoj odrastamo bez prekida.
Danas je izazov odgajati mlade: trebamo li slijediti u tome logiku tržišta ili vlastita uvjerenja? Kada smo im više prijatelji? Može se trčati na sto metara, a može i maraton, riječi su prof. dr. Abadžić Hodžić
Idu li ukorak ova dva viđenja: čovjeka tržišnom vrijednošću određenog i klasičnog čovjeka kome su granice samo tanane i daleke, skoro nevidljive granice lične slobode? Često se u višeglasju, informacijama prezasićenog i profitom motiviranog sistema, doima da svijet izgrađuju menadžeri i lideri. I još češće zaboravlja da su prije njih bili – učitelji!
Poslovna i profesionalna profilacija, specijalizacija, sistematizacija neminovna je i savremenom društvu donosi brojne dobrobiti. No, koliko nas istovremeno, pojedince i društvo, osiromašuje?
Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić profesorica je na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i, između ostalih, autorica važnog djela „Selman Selmanagić i Bauhaus.“ Iz vizure istinskog učitelja, daleko od tržišnih odrednica savremenosti, ali i akademskog formalizma, autoritetom znanja za portal PIT.ba govori upravo o njegovoj nužnosti i plemenitosti njegovog prenošenja te o mogućnosti da hrabre, odlučne, dostojanstvene i autentične životne i profesionalne priče iscrtavaju povijest društva i epohe.
Tokom našeg razgovara raduje ju čuti kako je nedavno i formalno privedeno kraju osnivanje „Selman Selmanagić Institute of Wood Technology“, istraživačko-razvojnog centra posvećenog potrazi za naprednim rješenjima u oblasti tehnologije drveta.
. . .
Prof. dr. Aida Abadžić Hodžić (Zagreb, 1970) doktorica je nauka historije umjetnosti i redovna profesorica na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je (Povijest umjetnosti i Francuski jezik i književnost) i magistrirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (2008).
Uže područje istraživanja je umjetnost 19. stoljeća, izvori moderne umjetnosti i umjetničke avangarde, Bauhaus i studenti Bauhausa s područja bivše Jugoslavije, moderna i suvremena bosanskohercegovačka umjetnost u europskom kontekstu, moderna i suvremena umjetnost južnoslavenskih naroda. Autorica je jedanaest knjiga.
Za ovu priliku izdvajamo Selman Selmanagić i Bauhaus, Sarajevo, 2014; Selman Selmanagic und das Bauhaus, Berlin, 2018. Više iz biografije prof. dr. Abadžić Hodžić čitajte na stranici BosnianExperience.
. . .
PIT: Visokoškolsko obrazovanje sticali ste, između ostalog, na Odsjeku za povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Obrazovni put, život i djelovanje posvetili ste umjetnosti.
I, premda smo na stranicama medija namijenjenog proizvodnji, industriji i tehnologiji pa često govorimo o produktivnosti i uštedama, konkurentnosti i isplativosti, možemo li, ipak, krenuti odatle – od umjetnosti? U dobu kada je biće određeno tržišnom vrijednošću, gdje je umjetnost? Nedostaje li ljudima? Koja smo bogatstva izgubili utišavši njezin eho?
Mi odavno živimo u vremenu potpunog obrata paradigmi na kojima počiva društvo koje je uistinu utemeljeno na humanističkim vrijednostima. Ali, vremena krize su poticajna za umjetnost jer potvrđuju imanentnu čovjekovu potrebu da nadraste isključivo fizičku i vremenom ograničenu dimenziju svog (zemaljskog) postojanja. Nerijetko su upravo u prijelomnim vremenima nastajala djela koja su danas dio svjetske kulturne i duhovne baštine. Umjetnost koja je nastajala i u Bosni i Hercegovini tokom ratnih 1990-ih, poput ciklusa grafičkih mapa Sarajevo 92-95; razglednica grupe Trio; izložbe Svjedoci postojanja; velikih ciklusa posvećenih tragediji srebreničkog kraja u opusima Safeta Zeca i Mersada Berbera – da nabrojimo samo neke od primjera, potvrda su takvog iskustva. Originalnije, autentičnije i ljudski neposrednije iskustvo rata sačuvano je i zabilježeno kroz umjetnost negoli su to u stanju učiniti udžbenici historije.
Isto tako duh konkurentnosti i tržišne logike ne može ugasiti nastojanje i potrebu da se uživa u procesu dizajnerskog istraživanja, veliča kreativnosti i da se priziva u sjećanje ljepota prirodnih formi i njihovih tranformacija. Dovoljno je pogledati, naprimjer, proizvode Zanata ili Gazzde kao primjere ovakvog pristupa.
Život Selmana Selmanagića zacrtava lûk jedne hrabre, odlučne, dostojanstvene i autentične životne i profesionalne priče
Iako je pojava digitalnih medija, iznova otvorila pitanje jedinstvenosti umjetničkog djela i njegovog budućeg života uopće (kao što su to stoljeće i po ranije učinili pojava fotografije, a još ranije i tiska) – do tako drastičnog obrata nije došlo. Slični tamni oblaci predviđali su se i za budućnost književnosti. Rezistentnost umjetnosti, iako ona mijenja svoje forme, a što je sasvim prirodan proces, govori u prilog ljudskoj potrebi za kreativnošću, za otvaranjem novih pitanja, za istraživanjem, za promišljanjem središnjih pitanja čovjekove egzistencije. Veliki umjetnici raskošno mogu koristiti različite medije – od onih klasičnih do programa virtualne ili proširene realnosti – zavisno od onoga što i kako se žele izraziti, ali i dalje ostaju u prostoru kreiranja novih iskustava.
PIT: Posvećeni ste razvoju visokog obrazovanja i osiguranju kvaliteta. Često iz realnog sektora stižu povratne informacije: ‘Nisu nam važni stepeni obrazovanja, želimo zaposlenike koji doprinose, rade, zarađuju!’ Koliko ovaj neminovan tok oblikuje poimanje javnosti o obrazovanju i njegovoj nužnosti? Kao posvećenu radu sa studentima, obeshrabruje li Vas ovo, revoltira li?
Kroz čitavu historiju, obrasci promjene društva – u vidljivim manifestacijama, kao što su razvoj tehnike, tehnologija proizvodnje, naučnih inovacija isl. – nisu išli istim tempom kao i obrasci promjena u kulturi. Ovi posljednji mijenjali su se mnogo sporijim ritmom. Nekada su sedam slobodnih vještina u humanističkom konceptu obrazovanja podrazumijevale i discipline vezane uz jezik, muziku i književnost kao i one vezane uz artimetiku i geometriju. Znanje se nije mislilo kao niz odvojenih vještina, uske specijalizacije kao što je to danas kada se izgubila ideja cjeline i izvora znanja. I Fakultet na kojem ja predajem, Filozofski fakultet, u početku je (od osnutka 1950.) bio jedinstvena nastavno-naučna cjelina sa Prirodno-matematičkim fakultetom. Iako su se ta dva fakulteta ubrzo razdvojila, iz te pomalo zaboravljene činjenice, potvrđuje se nekadašnji koncept ukupnosti znanja koje su nosile humanističke discipline. Svaki naučnik ili istraživač iz bilo koje oblasti mora znati otvarati fundamentalna pitanja, imati kapacitet kritičkog i analitičkog mišljenja, mora slijediti određenu naučnu metodologiju, mora fenomene sagledavati u historijskom kontekstu, a što potvrđuje potrebu i smisao bavljenja humanističkim disciplinama.
Cilj je u klasičnom obrazovanju bio osposobiti učenike i studente za samostalno razmišljanje i razviti im sposobnosti rasuđivanja, a ne se usmjeriti na samo određenu oblast ili vještinu. Iako se o tome danas načelno mnogo govori, naši nastavni planovi i programi nisu tako oblikovani, a bolonjski sistem obrazovanja čitav proces želi učiniti brzim, efikasnim i mjerljivim. Taj se nedostatak osobito snažno osjeća u humanističkim i društvenim naukama. Znanje kao da treba biti podijeljeno u male vitaminske bočice koje treba ispiti i popiti bez puno propitivanja o sastavu ili smislu. S druge strane, sve snažnije prodiru uvjerenja koja dolaze osobito sa zapadnog tržišta radne snage, u kojem fakultetska diploma nije garant (nikakvog) znanja i sposobnosti što dodatno ide u prilog devalviranja smisla višegodišnjeg obrazovanja među mladima.
Danas znanje kao da treba biti podijeljeno u male vitaminske bočice koje treba ispiti i popiti bez puno propitivanja o sastavu ili smislu. S druge strane, sve snažnije prodiru uvjerenja koja dolaze osobito sa zapadnog tržišta radne snage, u kojem fakultetska diploma nije garant (nikakvog) znanja i sposobnosti što dodatno ide u prilog devalviranja smisla višegodišnjeg obrazovanja među mladima
Činjenica da su na brojnim javnim i vrlo odgovornim pozicijama osobe koje nemaju za to niti primjereno znanje, niti sposobnosti niti iskustva vrlo su loš i obeshrabrujući primjer. Mladi se s pravom onda mogu zapitati: zašto uopće studirati? Nedostaju uzori i modeli koji su utemeljeni i koji ohrabruju i bude nadu.
PIT: Bosna i Hercegovina, kao uostalom i sve zemlje regiona, već ozbiljno pati od brain drain-a, o politikama za zadržavanje mladih uglavnom samo govorimo. Kakvim vidite studente? O čemu snivaju, šta ih motivira?
Studenti su u velikoj mjeri, nažalost, apatični i obeshrabreni. Odraz su ukupnih prilika. Često ih pitam gdje vide svoje buduće mjesto ili barem da „naglas sanjaju“ na kojem bi radnom mjestu voljeli raditi nakon završenog studija historije umjetnosti. Snažna motiviranost i vjera u vlastite sposobnosti nužan su preduvjet na tom putu. Čak i u vrijeme kada sam ja studirala, prije više od trideset godina, mnogi su me obeshrabrivali da sam pogrešno i vrlo nepragmatično odabrala svoj studij. Ali, izniman interes koji sam ja imala za svoj studij, energija i vrijeme koje sam posvetila učenju i praćenju brojnih sadržaja uz fakultet, a onda nakon studija, daljnja akademska usavršavanja i vrlo posvećen pristup svakom projektu u kojem sam sudjelovala, prirodno dovedu i do rezultata. Rad, odgovornost, posvećenost i upornost vrline su koje dovode do rezultata. Danas zvuče sasvim neuvjerljivo, nisu kongruentne sa „duhom vremena“, ali ja drugačije ne znam i ne želim. Danas je izazov odgajati mlade: trebamo li slijediti u tome logiku tržišta ili vlastita uvjerenja? Kada smo im više prijatelji? Može se trčati na sto metara, a može i maraton.
PIT: Autorica ste knjige „Selman Selmanagić i Bauhaus.“ Kako je prof. Bosto lijepo istakao, ovo je djelo „ohrabrenje kulturnog samorazumijevanja u kojemu nam primjer Selmana Selmanagića sugerira da bosanskohercegovački kulturni prostor (…) ima kapacitete da sudjeluje u evropskoj modernosti, njezinim arhipelazima i ritmovima.“ Kako ste upoznali Selmana Selmanagića? Koliko je ovaj zaboravljeni velikan Vama važan, a nama svima nužno upravo ovo samorazumijevanje?
Rad na opusu Selmana Selmanagića za mene je i u naučnom i u osobnom životu jedno sasvim posebno iskustvo. Njega mi je, u razgovoru, ali s tek nekoliko podataka, spomenuo akademik Ivan Štraus 2009. godine. Kada sam malo istražila, počeli su se ocrtavati obrisi jedne zanimljive životne priče, ali nisam mogla ni slutiti koliko toga nismo znali i koliko ću toga tek otkriti. Iako sam i prije toga, a osobito nakon knjige o Selmanu, istraživala i objavila još nekoliko monografija o bh. umjetnicima, a uglavnom je riječ o pionirskim radovima u oblasti historije umjetnosti, knjiga o životu i radu Selmana Selmanagića izdvaja se iz nekoliko razloga. Riječ je o jedinom arhitekti iz Bosne i Hercegovine koji je bio student i koji je diplomirao na najavangardnijoj školi evropske umjetničke avangarde – na Bauhausu u Dessauu i čiji su profesori bili vodeća imena evropske moderne umjetnosti: od Paula Kleea, Wassilyja Kandinskog, Mies van der Rohea itd. i tu je njegova važnost za naše, kako je to prof. Bosto lijepo rekao, kulturno samorazumijevanje u evropskom kontekstu. Nadalje, tok života Selmana Selmanagića – od Srebrenice s početka 20. stoljeća, do iznenadnog i sasvim neočekivanog upisa na Bauhausa, godina studiranja, života i rada u Palestini tridesetih godina 20. stoljeća, njegovog antifašističkog aktivizma i vodeće uloge u obnovi Berlina nakon Drugog svjetskog rata, nepristajanja da gradi i podučava svoje studente u stilu politički dirigirane umjetnosti iz sovjetskih centara moći pa sve do želje da bude sahranjen u svojoj rodnoj Srebrenici 1986. godine – u svemu tome zacrtava se lûk jedne hrabre, odlučne, dostojanstvene i autentične životne i profesionalne priče.
Riječ je o jedinom arhitekti iz Bosne i Hercegovine koji je bio student i koji je diplomirao na najavangardnijoj školi evropske umjetničke avangarde – na Bauhausu u Dessauu i čiji su profesori bili vodeća imena evropske moderne umjetnosti: od Paula Kleea, Wassilyja Kandinskog, Mies van der Rohea
Kroz lik i djelo Selmana Selmanagića i Srebrenica može dobiti jednu drugu vizuru, ispisanu kroz lik hrabrog, obrazovanog i odlučnog mladića koji se upisao u historiju i savremenost evropske umjetnosti i arhitekture. Treba znati da su studenti upisivali Kunsthochschule Weissensee u Berlinu upravo i isključivo zato jer je tamo predavao od 1950. do 1970. Selman Selmanagić i koji je uspio, integritetom svoje ličnosti, na toj školi koja je bila dio Istočnog Berlina i DDR-a izgraditi nastavni plan i program koji se temeljio na Bauhausu, a koji je (Bauhaus) u vrijeme hladnoratovske polarizacije bio simbolom Zapada i zapadnih vrijednosti. Selman je upisan u klasike njemačkog dizajna jer se namještaj koji su prema njegovom dizajnu proizvodile Tvornice namještaja u Dresden Hellerauu još od 1945. godine masovno proizvodio i koristio širom DDR-a, a neki od tih proizvoda, poput tzv. Stolice za seminare (Seminarstuhl) iz 1949. imale su inovacijske potencijale u primjeni materijala i ergonomskom dizajnu i korištene su, naprimjer, i na Humboldt univerzitetu u Berlinu. U vremenu u kojem nedostaje uzora, Selman Selmanagić osvojio me svojom hrabrošću. Mislim da se u toj osobini krije mnogo ljudskih vrlina. Prema navodima njegove supruge Emire, a koja mi je bila važan izvor informacija tokom mog istraživanja u Berlinu, Selman je osjetio strah kada je stigao pred novosagrađeni objekat Waltera Gropiusa – pred školu Bauhaus u Dessau. Intuitivno je osjetio naprednost tog projekta i mjesta. Ali, donio je odmah i odluku da neće odustati. Treba znati da Selman tada nije znao ni riječi njemačkog jezika, da je poticao iz vrlo tradicionalne, ali visoko obrazovane muslimanske obitelji, da nije imao nikakvu raniju umjetničku naobrazbu i da niko iz njegove familije nije znao da je on upisao Bauhaus pa stoga tokom studija nije primao nikakvu finansijsku podršku. Kada sve to imamo u vidu i kada znamo da su arhitekturu na Bauhausu mogli upisati i završiti samo najdarovitiji studenti, tada potpunije možemo sagledati dosege njegovog uspjeha. O njemu se mnogo više znalo u Njemačkoj nego kod nas. Ali, s obzirom na značaj Selmana Selmanagića u historiji moderne arhitekture i dizajna, njegov značaj kao profesora arhitekture, a osobito zbog njegove uloge u obnovi grada Berlina i zaštiti spomenika kulture, Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa Berlina prepoznao je potrebu da se Selmanu oduži na potpuniji način od tek kataloga koji je bio priređen povodom stogodišnjice njegovog rođenja u Visokoj školi na kojoj je predavao. Posredstvom Selmanovih kćerki, došlo je do prijevoda bosanskog izdanja na njemački jezik (s određenim dopunama koje sam uvrstila na temelju novih saznanja nakon objavljivanja knjige na bosanskom jeziku) i to je izdanje predstavljeno u Bauhaus arhivu u Berlinu, u aprilu 2018. godine, uz prateći simpozij o Selmanu pod naslovom: Selman Selmanagić – evropska biografija i to kao središnji događaj u Evropskoj godini kulturnog naslijeđa (ECHY) i kao najava obilježavanja stogodišnjice škole Bauhaus (1919-2019). Time su mu iskazali iznimnu čast ne samo u njemačkoj, nego u ukupnoj evropskoj kulturnoj i intelektualnoj baštini.
PIT: Ovo je lijepa prilika i da predstavimo „Selman Selmanagić Institute of Wood Technology“, istraživačko-razvojni centar posvećen potrazi za naprednim rješenjima u oblasti tehnologije drveta. Osnovali su ga inženjeri entuzijasti, zaljubljenici u djelo Selmana Selmanagića. Vjerujem da će biti prilike za direktan dijalog, ali šta mislite: šta nikako ne smiju smetnuti s uma ljudi koji vode centar koji nosi ime Selmana Selmanagića?
Ako je odlučeno da Institut nosi ime Selmana Selmanagića, mislim da je važno da se ohrabruju principi kojih se držao u svome životu i radu i sam Selman: da njeguju inovativne pristupe (svakako je riječ o istraživačko-razvojnom centru); da budu sposobni anticipirati procese analitičkim razmišljanjem; da budu društveno osjetljivi, odgovorni i socijalno angažirani; da budu dosljedni i hrabri u svojim odlukama i stavovima. I slijediti ono što je Selman uvijek naglašavao: „treba proučavati sadašnjost i oblikovati za sadašnjost, proučavajući životne procese“. To je bilo središnje mjesto pedagogije Bauhausa. Do novih ideja, kako je naglašavao, nije se moglo doći imitiranjem ili iz starih uzora, već kroz razumijevanje potreba i navika korisnika. U jednom od svojih posljednjih razgovora, već kao osamdesetogodišnjak, govorio je o tome kako proučava nove navike mladih generacija koje uglavnom vole sjediti na tlu i koje nose jeans pa im ne trebaju ormari za ispeglana odijela. Sve bi to značilo za njega sasvim nove polazišne osnove u promišljanju stolica i ormara za duh novog vremena.
Iako je živio u Njemačkoj i iz političkih razloga nije bio u prilici često dolaziti, Selman je s ponosom pratio ubrzani razvoj Bosne nakon Drugog svjetskog rata. Vezanost uz rodni kraj ostala je dominanta njegovog emotivnog života. Odrastanje u zelenilu i uz brojne vodene izvore srebreničkog kraja, definiralo je u velikoj mjeri i njegovu projekciju idealnog ambijenta humanog življenja, u susretu sa prirodom i od toga nije želio odstupiti ni u rigidnim okvirima DDR-a pa i po cijenu potpune marginalizacije i odsustva velikih projekata. Tu vrstu digniteta, dostojanstva i hrabrosti treba isticati kao vrline koje nam nedostaju u društvu uopće, a nužne su i u etičkom pristupu u oblastima dizajna, arhitekture i proizvodnje.
Rad, odgovornost, posvećenost i upornost vrline su koje dovode do rezultata. Danas zvuče sasvim neuvjerljivo, nisu kongruentne sa „duhom vremena“, ali ja drugačije ne znam i ne želim
Drago mi je da će ime Selmana Selmanagića nastaviti svoj život i na ovaj način i pozivam da se razmisli o ideji i da nagrada za najboljeg mladog dizajnera nosi njegovo ime. I zbog značaja njegovog opusa, a i zbog dugogodišnjeg nesebičnog i vrlo temperamentnog rada sa studentima. Rado ću pomoći i uključiti se u realizaciju ove inicijative.
. . .
. . .
Preporučujemo i Od Srebrenice do Berlina: Selman Selmanagić, arhitekt koji je premostio granice i oblikovao Evropu
