Na nedavno održanoj PIT FoodCon 2023 konferenciji, koja je okupila relevantne predstavnike prehrambenog sektora u BiH, centralni panel na temu budućnosti prehrambene industrije u BiH izazvao je veliku pažnju a panelisti su istakli mnogo pitanja i problematika ali i pozitivnih praksi koje su svakako temelj za sigurnu budućnost ovog sektora.
Učesnici panela bili su :
- Enver Avdić, direktor kompanije ESOF iz Donjeg Vakufa,
- Anel Hurem, direktor kompanije SQS d.o.o. iz Sarajeva te
- Almir Mukača, vlasnik Arigato Sushi Bara u Sarajevu.
Da li se isplati ulagati u proizvodnju u BiH?
Na pitanje da li se isplati ulagati u proizvodnju u BiH svi su bili saglasni u tome da se ne isplati jer proizvodnja hrane u BiH prevashodno nije unosan biznis ali jeste biznis koji ako želite raditi morate raditi iz ljubavi.
Avdić je ekspert iz finansija ali je već dvanaest godina poljoprivrednik i kaže da se tom titulom ponosi.
“Ne isplati se proizvoditi hranu (u)kratko i jasno. Proizvođači nikada ne vide profitabilnost na prvom mjestu to je prije svega jedna okeanska ljubav ka tom poslu, spavanje pod vedrim nebom i praćenje rezultata uzgoja. Kad je u pitanju BiH mi se igramo sudbinom gladi, ne žeđi, ali gladi da, čak i onda kada imamo novac da možemo kupiti hranu. Do nedavno smo kroz korona pandemiju svjedočili situaciju da smo imali novac ali nismo mogli da kupimo hranu”, kaže Avdić.
Avdić dodaje da živimo u svijetu u kojem stvari diktira jači, a BiH je nejaka država, mala ekonomija i često smo u dilemi da li događaji upravljaju nama ili mi možemo upravljati događajima.
“Na koji način jedan proizvođač može da upravlja događajima je jasan. Može samo upravljati svojim procesima, zajedno sa svim svojim uposlenicima, svojim znanjem i iskustvom i da uradi sve što je do njega”, kaže Avdić.
Proizvođači hrane imaju sve otvorene mogućnosti i šanse a činjenica da mnogi građani BiH kupuju domaće proizvode je dodatno ohrabrujući znak.
“Proizvođačima je čast kada pošaljemo svoju robu tačnije proizvod u tržni centar i kada nas pozovu kupci i kažu nema povrata, šajite novi kontingent”, naglasio je Avdić.
Šta nedostaje BiH da omasovi proizvodnju ?
U BiH zemlja još uvijek nije zagađena i naši domaći proizvodi su zaista prirodni, organski proizvodi.
“Ono što nam nedostaje da bismo omasovili proizvodnju je tehnološki pristup proizvodnji jer silne livade koje imamo a ne možemo obraditi zato što nema dovoljno radne snage. Poljoprivreda je nisko akumulativna grana”, stava je Avdić.
Anel Hurem ekspert iz oblasti standarda, konsultant za međunarodne standarde te osnivač kompanije SQS d.o.o kaže da proizvodnja hrane podrazumijeva i visoke standarde koji su izuzetno bitni.
“Posebno ako govorimo o kompanijama koje imaju izvozni karater u EU i svijet, zahtjevi od strane kupaca su rigorozni i podrazumijevaju i audite od strane kupaca, mogu vam mogu doći nenadano u audit i tada imate tek 15 tak minuta da spremite pogon za pregled. To je s jedne strane dobro a s jedne loše. Dobro jer kroz ovakvu praksu proizvođači zadržavaju lakše svoj kvalitet i standard te je ovo uozbiljilo mnoge kompanije”, kaže Hurem.
Na pitanje da li je probuđena svijet o standardima kvaliteta u BiH i regionu, Hurem kaže da dosta potrošača nije svjesno i ne razmišlja toliko o kvalitetu jer cijena proizvoda još uvijek određuje i diktira potrošačku korpu.
60 % potrošačke korpe ide na hranu
Ne treba štediti na hrani jer je ušteda na hrani danas, trošenje na lijekove sutra.
“U EU na primjer, čokolada i mlijeko su jeftiniji nego kod nas a standardi su mnogo veći u EU nego u BiH.Nadam se da će doći do zamjene teze i da će i kod nas cijena hrane biti jeftinija”, naglašava Hurem.
Hurem je stava i da je veliki minus što nismo konkurentni u sirovinskom smislu.
“Bilo bi sjajno da imamo sirovine koje možemo plasirati svojim prerađivačima kako bi i sama cijena bila konkurentna.Kako je moguće da flaša vode, ili kilo jabuka bude jeftinije uvozno od domaćeg?Zato svaka država u principu mora stati iza proizvođača kao što je to u EU. Tamo država sufinansira domaći proizvod i svaku kilu koja izađe van države.Kod nas toga nema ni na domaćem tržištu a kamoli za izvoz. Na ovaj način proizvođači u EU dobiju proizvodnju besplatno, a sve što prodaju van države im je dodatna dobit”, pojasnio je Hurem.
Almir Mukača, vlasnik Arigato Sushi Bara kaže da bi se svašta moglo uraditi za prehrambeni sektor da ima volje i znanja jer nažalost oni koji (pred)vode ovaj sektor nemaju dodira s hranom niti znaju potrebe i izazove prehrambenog sektora u proizvodnom smislu.
“Sama činjenica da nema zakona koji nalaže tržnim centrima ugovore koje moraju ispoštovati, da na primjer moraju vratiti proizvođaču ono što se ne proda je dovoljan dokaz da nema zaštite proizvođača i da im je jako teško da budu ekonomični”, kaže Mukača.
Nadalje, panelisti naglašavaju da kada se dijele grantovi, bilo bi dobro da oni završe u pravim rukama, u rikama malih proizvođača koji imaju neku porodičnu parcelu te da naprave karijeru, biznis od kojeg mogu pristojno živjeti.
Međutim, općeg su stava da kada se radi o poticajima loklanih i državnih institucija, postoji mnogo malverzacija i slučajeva da neko dodijeljeni poticaj ne iskoristi po pravilu, do kraja niti se nastavi time baviti, što je tužna realnost BiH.
“Veliki broj malih parcela nema otkup. Da država napravi zadruge i da se sufinansiraju mali obrti stvar bi bila znatno drugačija”, kaže Mukača.
“Ključni cilj industrijski razvijenih zemalja je obezbijediti jeftinu hranu. Da, tako je. Koliko u Njemackoj možete kupiti litara ulja za jednu prosječnu platu – čak 1350 litar, a u BiH možete kupiti tek 260 litara i tu je ta razlika jer nema skuplje hrane od one u BiH”, kaže Avdić.
Zbog čega je to tako?
BiH nema razvijenu svoju proizvodnju, nema ekonomičnost obima, nema struktuiranu kontrolu proizvodnje i distribucije i postoji velika stopa uvoza.
“Naš cilj treba da bude da proizvedemo dovoljno hrane. Bolna je istina za svakog normalnog čovjeka da uvozimo 800 hiljada tona krompira, luka, mrkve …to su sve proizvodi koji se mogu kod nas proizvesti, u našoj plodonosnoj zemlji a mi to uvozimo iz dalekih zemalja, čak i Egipta što je apsurd.”, poručuje Avdić.
Takođe, postavlja se i pitanje kako neke strane kompanije od bh. Laboratorija dobiju urednu papirologiju i ateste sa odobrenjima a iste kompanije u svojim matičnim zemljama nisu prošle i ispunile kriterije i standarde prehrambenog sektora.
“Ne moramo izmišljati pozitivne prakse u ovom smjeru, možemo ih kopirati od zemalja koje to rade uspješno po benefit proizvođača. Takve zemlje imaju jasan strateški plan koliko i kada uvoze a kada proizvode svoje proizvode kada je poljoprivreda u pitanju”, kaže Mukača.
Jedno od rješenja, ali ne i jedino je da se proizvodi ono čega nema na tržišitu pa da proizvođač nema konkurenciju na lokalnom tržištu.
Da li je budućnost BiH u proizvodnji hrane za “velike igrače” i da li proizvođači trebaju investirati u marketing i kreirati istinski brend, panelisti su stava da je kombinacija svega toga najbolja.
“Teško je postići da bh proizvod postane međunarodni i takvi naši proizvodi su rijetki. Ali zato možemo postići veliki uspjeh lokalno u BiH ili da izvoze”, kaže Avdić.
Rijetki su i slučajevi da bh proizvođač dobije posao da radi za nekog velikog internacionalnog proizvođača hrane jer nismo kao država certificirani kao stabilno tržište.
Trenutno BiH radi sa 25 % kapaciteta
Imamo radnike, imamo tržište, imamo kapital ali nemamo sirovine i nemamo mogućnost ispravnog skladištenja velike količine proizvedenog, poput hladnjača od nekoliko tona.
“Holandija na primjer, na jednom hektaru proizvede 860 tona paradaiza, Hrvatska koja je usvojila neke od EU standarda poljoprivredne proizvodnje dosegla je 560 tona po hektaru a u BiH, na primjer ESOF kao vodeći proizvođač, sa visoko profesionalnim plastenicima proizvede do 180 tona po hektaru”, pojasnio je Avdić.
Kada se govori o nepostojanju kontinuiteta kvaliteta, činjenica da kvalitet varira, posljedično skladištenju, transportu, hlađenju ili čak promjeni recepture je poražavajuća jer kupci kada prihvate neki proizvod očekuju da on uvijek bude na istoj razini kvaliteta, okusa…
“Onaj koji misli da se preko noći obogati od poljoprivrede ili prehrambene industrije, vara se. Mi u BiH moramo imati kontinuitet kvaliteta proizvoda, jer samo kvalitet zadržava kupce a ovaj sektor se može raditi samo iz ljubavi ispred zarade”, zaključuje Hurem.
Tu je i problem da institucije ne reaguju dobro na poljoprivredne projekte čak i kad su unosni.
“Ja sam nepopravljivi optimista i volim da budem praktičan. Naše znanje je zatočemo u zidovima fakulteta i škola i nedovoljno je na terenu stručnih ljudi jer sjede u kancelarijama, pričaju riječnikom koji niko ne razumije i to se mora promijeniti. Mora se izaći na teren i (pod)učiti poljoprivrednike svim trendovima i tajnama ovog posla kako bi bili što uspješniji”, zaključuje Mukača.
Iako se nekada čini da nemamo znanja i volje, u BiH ipak postoji i struka i nedovoljno iskorišteni agrarni potencijal koji bi mogao učiniti BiH itekako konkurentnom zemljom kada je prehrambeni sektor u pitanju.
Poljoprivreda i prehrana mogu i trebaju biti strateške grane
Zaključak učesnika panela je da u BiH postoji znanje i zvanje, postoji spremnost od strane proizvođaca ali je potrebno regulirati više segmenata u samim procesima koji su kamen spoticanja.
Proizvodnja hrane nije profitabilan biznis ali on mora biti strateški biznis, strateška djelatnost društva i države BiH jer postoji potencijal i postoji tržiste za domaće proizvode.
Panel je moderirao Vedran Peršić, direktor Peršić Komunikacija.
Preporučujemo i Kadić: U digitalnom svijetu promocija svih proizvoda mora pratiti afinitete ciljane grupe kupaca
