“Nacrtaj mi sliku nuklearnog otpada na komadu papira.”

Mark Nelson, generalni direktor Radiant Energy Funda, organizacije koju je osnovao kako bi zaštitio nuklearne elektrane širom svijeta od zatvaranja, poziva sve protivnike nuklearne energije da se odazovu ovom izazovu.

„Pokušao sam ovo sa ljudima“, kaže on, gotovo ogorčeno. „Oni to ne mogu. Shvate da to nisu pretvorili u fizičku stvarnost. Brzo shvatite da njihova briga nema sliku, ili ako ima, to je Homer Simpson koji baca zelenu traku radioaktivnog materijala uokolo.”

Govoreći u nedavnom intervjuu za Interesting Engineering, Nelson skreće pažnju na ono što vidi kao nepovezanost između stvarnog uticaja i percepcije uticaja nuklearne energije u borbi protiv klimatskih promjena.

Prema Nelsonu, koji je magistrirao filozofiju na programu nuklearne energije Univerziteta Cambridge, pitanje skladištenja nuklearnog otpada simbol je mnogih zabluda oko nuklearne tehnologije.

“Nuklearni otpad u kanisterima nikada nikome nije naštetio. Niko ni ne pokušava to da tvrdi. Ali ima onih čija je profesija i karijera borba protiv nuklearne energije‚ iz bilo kojeg razloga. Sve čemu se možemo nadati je da do javnosti dođemo s istinom jasnije i češće nego oni.”

Malo je tehnologija koje izazivaju podjele kao što to čini nuklearna energija. Riječ je psihički povezana s katastrofama koje su se dogodile u Fukušimi i Černobilu, te s popularnim serijama koje dramatiziraju takve događaje, kao što su Netflixovi Černobilski dnevnici; nuklearni strah se širi u glavama ljudi.

Pored snažnog, često antagonističkog odnosa koji javnost ima prema nuklearnoj energiji je i činjenica da sve više ekologa počinje da preuzima isti stav. Bez čega, kažu, borba protiv klimatskih promjena će biti izgubljena prije nego što započne.

Klimatski aktivisti za promjenu

Prema Nelsonu, postoji vjetar promjena u svijetu čiste energije, “više nego što zagovornici obnovljive energije shvaćaju”. Dakle, zašto promjena, i zašto sada?

“Sada razmišljam o četiri problema na način na koji to inženjeri radie, kao o projektantskim problemima. Definišite ih, uokvirite ih na način koji je rješiv, riješite proklete stvari i kada dobijete rješenje, postupite po njemu.”

Biolog sa Stanforda Stewart Brand, nešto kao legenda u pokretu za zaštitu životne sredine, možda je najbolji primjer preobraćenika. Između 1968. i 1972. Brand je objavio Whole Earth Catalogue, časopis i katalog proizvoda koji danas mnogi smatraju klasikom kontrakulture koji je preoblikovao ekološku svijest tog doba. Tih dana, Brand se pojavio kao snažan zagovornik solarne energije, savjetujući guvernera Kalifornije Jerry-ja Brown-a po tom pitanju tokom njegovog prvog mandata.

Brand je 2009. godine objavio novu knjigu pod naslovom“ Whole Earth Discipline: An Ecopragmatist Manifesto“. U njemu se zalaže za korištenje genetski modifikovanih usjeva, geoinženjeringa i nuklearne energije u borbi za očuvanje prirode dok čovječanstvo širi svoj domet. Ovi pogledi su za neke bili iznenađenje. Razrađujući kako se promijenilo njegovo razmišljanje o nuklearnoj energiji, on piše:

“Stariji ekolozi govore o nuklearnoj energiji isključivo u smislu onoga što vide kao četiri velika problema koja osuđuju tehnologiju – sigurnost, cijena, skladištenje otpada i širenje. […] Naučio sam da ne vjerujem u mnogo toga što su mi rekli moji kolege ekolozi, i sada na četiri problema razmišljam na način na koji inženjer radi, kao na probleme dizajna. Definišite ih, uokvirite ih na način koji je rješiv, riješite proklete stvari i kada dobijete rješenje, postupite po njemu.”

Brand nije jedina osoba koja je primijetila da nešto nije kako treba u pokretu za zaštitu okoliša tokom godina. Pišući za The Guardian, novinar George Monbiot tvrdi da su antinuklearni aktivisti često krivi za korištenje iste nenaučne i nepoštene retorike kao i oni koji potpuno poriču klimatske promjene.

„Propust da se obezbjede izvori, pobijanje podataka anegdotama, biranje samo odabranih istraživanja, preziranje naučnog konsenzusa, pozivanje na zataškavanje objašnjena: sve je to užasno poznato. To su navike onih koji negiraju klimatske promjene […].”

Takvo neiskreno ponašanje, tvrdi on, moglo bi nanijeti veliku štetu napretku za koji su se svi ekolozi toliko dugo borili.

Ovo dodatno otežava činjenica da javnost počinje uočavati potencijalne nedostatke tehnologija obnovljivih izvora energije. U februaru je Teksas doživio historijsku zimsku oluju koja je ostavila milione bez grijanja i vode danima. Oluja je opteretila električnu mrežu, drastično povećavši potražnju za električnom energijom u kratkom vremenskom periodu. Prema izvještaju NPR-a, teksaški komunalni operateri su dozvolili da cijena električne energije poraste do 9 dolara po kilovat-satu, što je rezultiralo računima za struju od hiljada dolara za mnoge stanovnike.U svjetlu krize, mnogo se piše o tome kome pripisati krivicu.

Reuters svaki pokušaj da se potpuno okrive obnovljivi izvori energije naziva “obmanjujućim”. Prošlog septembra, Forbes je objavio mišljenje u kojem se navodi da kritičari obnovljive energije u Teksasu nemaju razloga da strahuju od manjka kapaciteta ili ekonomskog rizika. „Postoji određena briga jer niske rezerve dovode do skoka cijena koji mogu biti i preko 100 puta veći od prosjeka“, piše Joshua Rhodes. “Ali, opet, ovako funkcionišu tržišta samo za energiju, to je karakteristika dizajna sistema, a ne greška.”

“Ljudi su s pravom sumnjičavi prema bilo kakvom nametanju rizika sebi kada ne osjećaju kakvu korist dobijaju preuzimajući te rizike.”

Te se riječi sada posmatraju u intenzivnom svjetlu retrospektive. Prema Marku Nelsonu, ovaj događaj je učinio sve da otkrije kvarove u obnovljivim tehnologijama.

„U Teksasu su mislili da postižu rekordne performanse obnovljivih izvora bez povećanja troškova. Cijena njihove energije bila je subvencionirana, a najveći dio njihove energije dolazio je od jeftinog plina. Činilo se kao da možete dodati 60, 70 milijardi vrijednih vjetro  i solarnih prijenosa u posljednjih deset godina i nekako cijene ne bi došle do potrošača – dok to ne urade. Došlo je do krize. Četiri dana, i sva ta ušteda – nestala. Ovo su ranjivosti u sistemu.”

Kako klimatske promjene povećavaju učestalost nestabilnih vremenskih pojava, a čovječanstvo produbljuje svoj utjecaj na svijet prirode, pitanje energije je u glavama mnogih. Vjerovatno će nuklearna energija biti veliki dio nekih važnih razgovora u budućnosti.

Sigurnost atomske energije: Černobil i Fukušima

Nuklearne nesreće poput Černobila i Fukušime daju zapanjujuću sliku onoga što može poći po zlu kada reaktori ne rade, što rezultira hiljadama mrtvih i povrijeđenih zbog širokog i brzog širenja radijacije.

Ali ta slika može biti jako iskrivljena. Prema saopštenju Ujedinjenih naroda iz 2005. u vezi s katastrofom u Černobilu, “manje od 50 smrtnih slučajeva je direktno pripisano radijaciji od katastrofe, gotovo svi su bili visoko izloženi spasioci”.

Naravno, “direktno pripisan” je ključna fraza ovdje. Postoje kvalifikacije. Rusija nikada nije brojala one koji su umrli od raka u godinama i decenijama nakon tog događaja. Štaviše, u izvještaju se dalje navodi da je vjerovatno najmanje 4.000 ljudi prerano umrlo od posljedica izlaganja radijaciji. Ali ne postoje konačne brojke, tako da je Nelson u pravu kada kaže da je mnogo toga samo nagađanje.

Dugotrajni efekti su na sličan način preuveličani, kaže Nelson. “Ono što vidimo oko Černobila,” dodaje on, “je da naučnici koji idu tamo da pronađu abnormalnosti pribjegavaju sve čudnijim i čudnijim proxy metrikama da bi pokazali da nešto nije u redu, zanemarujući činjenicu da postoji tona prekrasnih biljaka i životinje koje su se vratile nakon što su ljudi, po mom mišljenju, nepravedno izbačeni sa svoje matične teritorije.”

Što se tiče Fukušime, čini se da su evakuacija, panika i loše donošenje odluka odgovorni za većinu štete koja je rezultat tog incidenta. Financial Times je 2018. izvijestio da je „u Fukušimi bilo 2.202 smrtnih slučajeva povezanih s katastrofom, prema vladinoj agenciji za rekonstrukciju, od stresa pri evakuaciji, prekida medicinske njege i samoubistva; do sada nije zabilježen niti jedan slučaj raka povezan sa zračenjem iz biljke.” Taj broj je od tada porastao na jednu osobu nakon što je radnik umro od raka pluća uzrokovanog izlaganjem radijaciji, prenosi Time.

Pišući za Scientific American, viši urednik Mark Fischetti napominje da je nesreća u Černobilu rezultat pogrešnog dizajna i rada, te da se novija i sigurnija nuklearna tehnologija već razvija. Nova tehnologija bi čak mogla s određenim stupnjem lakoće ući u postojeće nuklearne elektrane. Također počinjemo vidjeti ulaganja u razvoj malih modularnih reaktora (SMR) koji bi mogli smanjiti ukupne troškove tehnologije. BBC je početkom 2020. izvijestio da bi SMR-ovi mogli biti praktičan način za smanjenje vjerovatnoće nuklearnog topljenja.

Koliko god Nelson bio oštrouman u svom stavu o nuklearnoj energiji, on je itekako svjestan odbijanja  ljudi da je prihvate. “Ljudi su s pravom sumnjičavi prema bilo kakvom nametanju rizika sebi kada ne osjećaju kakvu korist imaju preuzimajući te rizike.” Dakle, koje su to prednosti?

“Ovdje je zanimljivo da postoje neke ugrožene vrste koje se za svoj život oslanjaju na toplinu koja dolazi iz nuklearnih elektrana.”

Osim tehničke sigurnosti i ublažavanja katastrofa, prema naučnoj literaturi, nuklearna energija može spasiti živote. James E. Hansen je bivši direktor NASA Goddard instituta za svemirske studije i pomoćni profesor na Institutu za planetu Columbia University. Takođe se smatra jednim od najboljih svjetskih naučnika za klimu.

Pišući u novinama Environmental Science and Technology, Hansen i njegov kolega Pushker A. Kharecha tvrde da je između 1971. i 2009. nuklearna energija spriječila skoro dva miliona smrtnih slučajeva uzrokovanih zagađenjem zraka. Tehnologija je, kako tvrde, također zadržala 64 gigatona – to je 64.000.000.000 metričkih tona – stakleničkih plinova ekvivalentnih CO2 izvan atmosfere.

Nuklearna energija može spasiti više od samo ljudskih života.

„Kao i sve elektrane zasnovane na termalnoj proizvodnji“, objašnjava Nelson, „nuklearne elektrane ispuštaju određenu količinu otpadne toplote. Većina biljaka nalazi se na okeanima, gdje imaju u suštini neograničene količine vode niske temperature koju vraćaju u okean nešto toplijom. Ovdje je zanimljivo da postoje neke ugrožene vrste koje se za svoj život oslanjaju na toplinu koja dolazi iz nuklearnih elektrana. Lamantine na Floridi i američki krokodili. Obje populacije održavaju u životu nuklearne elektrane na Floridi.”

Druga vrsta zelenog pokreta

Energetske strategije Njemačke i Francuske su dobro mjesto za traženje nagoveštaja o tome kako se ekonomija nuklearne energije odigrava u stvarnosti. Francuska, na primjer, proizvodi oko 70 posto svoje električne energije iz nuklearnih elektrana, prema Svjetskoj nuklearnoj asocijaciji, a višak energije izvozi nekolicini europskih zemalja, uključujući Njemačku. Njemačka je zanimljiv slučaj, jer je u prošloj deceniji uložila velika sredstva u obnovljive izvore energije. Ova tehnologija je čak činila 46 posto potrošnje električne energije u zemlji 2020. godine, prema Foreign Policy. Povrh svega, cijena obnovljivih izvora energije je dosegla rekordno niske vrijednosti u posljednjih nekoliko godina. Sve to zvuči kao da bi trebalo da dovede do nižih troškova energije.

Zašto onda službeni statistički ured Evropske unije izvještava da je struja u Francuskoj u prvoj polovini 2020. bila gotovo 40 posto jeftinija nego u Njemačkoj?

U Forbesu 2019. Michael Shellenberger, osnivač i predsjednik Environmental Progress-a, objašnjava takve trendove govoreći: „Budući da su solarna energija i vjetar inherentno nepouzdani i energetski razrijeđeni, Njemačka je morala potrošiti 27% više na stvari kao što su dalekovodi od udaljenih solarnih farmi i vjetroelektrana koje su raširene po cijeloj zemlji.”

„Smanjenje troškova solarnih panela i vjetroturbina samo snižava troškove bilo posrednika ili komunalnih preduzeća koja kupuju energiju i akumuliraju je kako bi bili sigurni da imaju dovoljno za slanje kupacima“, objašnjava Nelson. “To je jako posebna stvar. To je kao da kažete: “Upravo smo pronašli način da električne automobile učinimo jeftinim jer smo smanjili cijenu felgi i presvlaka za sjedišta.”

“Jedna od slabo shvaćenih stvari o njemačkoj energetskoj tranziciji”, naglašava on, “je da je u posljednje dvije decenije njihov kapacitet proizvodnje fosilnih goriva porastao, a ne opao.”

Smanjenje emisije ugljika bit će ključna komponenta u borbi protiv klimatskih promjena. Dakle, koliko je nuklearna energija ekološki prihvatljiva? Pišući u Yale Environment 360, Richard Rhodes naglašava koliko je nuklearna tehnologija koja smanjuje ugljik: „Prelazak s uglja na prirodni plin je korak ka dekarbonizaciji budući da sagorijevanje prirodnog plina proizvodi otprilike polovinu ugljičnog dioksida u odnosu na sagorijevanje uglja. Ali prelazak s uglja na nuklearnu energiju je radikalno dekarbonizirajući, budući da nuklearne elektrane ispuštaju stakleničke plinove samo iz pomoćne upotrebe fosilnih goriva tijekom svog [životnog vijeka].“

Međunarodna agencija za atomsku energiju potvrđuje ovu tačku. “Godišnja emisija CO2 globalnog sektora električne energije,” piše organizacija, “bila bi za oko 2 gigatone veća u protekloj deceniji da se umjesto toga isporučuje električna energija iz nuklearnih elektrana […].”

Uz veliku snagu dolazi i sjajna struja

Energetski kapacitet je metrika koja pokazuje koliko često postrojenje radi punom snagom. Američka uprava za energetske informacije nedavno je procijenila kapacitet električne energije geotermalnih, hidroelektričnih, solarnih, vjetroelektrana, plinskih i nuklearnih elektrana u Sjedinjenim Državama između 2010. i 2020. godine. Brojke pokazuju da je kapacitet nuklearnih elektrana statistički u klasi za sebe, s američkim reaktorima koji rade punom snagom najmanje nešto više od 86 posto vremena i maksimalno preko 92 posto. Ti brojevi odgovaraju stabilnosti dostupnosti energije.

Dostupnost u uslovima nestabilnog vremena mogla bi biti od velike vrijednosti jer klimatski uslovi postaju sve nepredvidiviji, što je trend koji je potcijenjen prema Robu Jordanu, pomoćniku urednika na Stanford Woods institutu za okoliš. I kako se broj čovječanstva povećava, mi ćemo trošiti sve više i više energije. IAEA procjenjuje da će potrebe za električnom energijom u cijelom svijetu porasti za čak 330 posto do 2050. Ta energija će morati odnekud doći. Hoće li nuklearna energija biti dio rješenja za probleme s kojima će se čovječanstvo uskoro suočiti? Mnogi smatraju da je izostavljanje čiste nuklearne energije rizik koju ne možemo sebi dozvoliti.

„Možete da izmerite vjetroturbine“, kaže Nelson, naglašavajući vitalnu tačku. “Možete subvencionirati. To nije problem. Problem je što to neće natjerati vjetar da puše.”

Članak An Environmentalist Speaks: Only Nuclear Energy Can Save Our World preveden je sa portala interesting engineering.