Je li inovacija uvijek nešto novo, otkrivajuće, skoro skandalozno? I može li se iz Bosne i Hercegovine lansirati nešto istinski revolucionarno? Kojim alatima i tehnologijama već danas se može okoristiti proizvodnja u BiH te ulazimo li u fazu specifične orijentacije AI alata prema industrijama koje su tradicionalne i konzervativne? S druge strane, ima li naznaka da će se digitalizacijom olakšati život građanima: otkloniti obimnu administraciju, saobraćaj učiniti protočnijim, svakodnevnicu učiniti funkcionalnijom? Kako i u kom obimu privatni sektor može pokretati promjene u javnome?
Mnogo je tema o kojima smo razgovarali s Nerminom Hadžićem, CEO kompanije Bloomteq. Bloomteq je, podsjetimo, nastao udruživanjem snaga softverskih kompanija Ankore i Ant Colonyja, a organizator je sjajnog „AI Summit 2024 Kiss The Future.“
No, prije svega, Emerik Blum i njegovo naslijeđe…
. . .
Nermin Hadžić, CEO kompanije Bloomteq, predvodi firmu koja se nalazi na samom vrhu razvoja enterprise softvera i inovacija u proizvodima, s posebnim fokusom na korištenje vještačke inteligencije (AI) za transformaciju industrija.
Strateškom primjenom AI-ja, uz integraciju IoT i blockchain tehnologija, Bloomteq se etablirao kao lider u rješenjima za digitalnu transformaciju, omogućavajući veću efikasnost, unapređenje sigurnosti i otključavanje novih prilika za rast.
Partnerstava s vodećim kompanijama poput AUDI-ja, Adecco-a, Caterpillar-a, Bosch-a, mDoc-a, BMW-a, MS Sherpa-e i Virgin Pulse-a njihove su reference.
. . .
Vodeći institut za istraživanje i razvoj umjetne inteligencije u Bosni i Hercegovini, Blum Institute – vaš Institut nosi ime Emerika Bluma, osnivača i prvog direktora Energoinvesta i dominantne figure u evropskoj industriji tog perioda. Koliko je Blumovo naslijeđe olakšica i dobar početak, a koliko opterećenje Institutu?
Uzevši ime Emerika Bluma, željeli smo revitalizirati čovjeka prilično zaboravljenog od strane kompletne javnosti i stručnih krugova u Bosni i Hercegovini. Na Elektrotehničkom fakultetu imao sam profesora koji je bio zarobljenik Energoinvesta. Život mu je ostao tamo – nikada nije prebolio pad te kompanije. Velik je broj ljudi, inženjera koji su danas u Kanadi, Americi i drugim dijelovima svijeta, koji također nikada nisu preboljeli Energoinvest i njegov raspad.
Kada smo vršili spajanje Ankore i Ant Colonyja u Bloomteq, krenuli smo i u priču o institutu. Bilo nam je jasno: ako toliki broj uspješnih ljudi pati za tim ostvarenjem, onda i njegov osnivač zaslužuje posebnu pažnju. Danas ne može proći nijedan događaj, a da se ne spomene Emerik Blum. Ko god govori o uspjehu, referiše se na njega. Svaka država ima svog heroja – imamo ga i mi. Pa je bilo logično da Institut, s obzirom na zasluge tog čovjeka, nosi njegovo ime.
Institutu je sada obaveza da u doglednom periodu iznjedri inovaciju koja će zaista biti značajna – bilo da je riječ o deep techu, genetici ili nečem trećem. Trudimo se da izoliramo nekoliko grana kojima će se Institut baviti i da u narednih pet godina iz BiH lansiramo neku revolucionarnu inovaciju. Velik broj istraživača sada zajedno razmišlja o tome šta će u narednih pet – deset godina biti dovoljno potentno i vrijedno ulaganja, iako sigurno prvih nekoliko godina neće donositi novac. Aktuelno je istraživanje minerala, potraga za litijem. Taj proces je dug, ali zemlja ima perspektivan potencijal i sada razmatramo da li da sve resurse usmjerimo na povećanje istraživanja ruda.
Trudimo se da izoliramo nekoliko grana kojima će se Institut baviti i da u narednih pet godina iz BiH lansiramo neku revolucionarnu inovaciju. Velik broj istraživača sada zajedno razmišlja o tome šta će u narednih pet – deset godina biti dovoljno potentno i vrijedno ulaganja, iako sigurno prvih nekoliko godina neće donositi novac
Često se govori o sporosti primjene inovacija u bh. kompanijama, iako postoje resursi, znanje i želja za napretkom. Kojim inovacijama i tehnologijama bi se mogle okoristiti industrija i proizvodnja u Bosni i Hercegovini već danas?
Nekim vrstama automatizacije, sigurno. Ne kasni naša proizvodnja mnogo, barem ne neke firme koje se razvijaju u posljednjih deset godina. Ne mogu reći da ne kasne za svijetom naši Pretis ili Zrak – to su kompanije koje smo naslijedili, a mašinerija i oprema su stare po 20, 30, pa i 50 godina. Međutim, mlađe fabrike, rekao bih, prate određene standarde u granama u kojima posluju. S druge strane, ono što ne radimo – a ne rade ni te fabrike koje nisu male – jeste ulaganje u inovacije. Imamo fabrike koje su značajne po proporcijama, veliki broj ljudi proizvodi sirovine ili neke proizvode, ali malo njih zaista ulaže u inovacije.
Kada bi se samo određeni skup fabrika udružio u konzorcij i rekao: „Nama treba inovacija koja će nam uštedjeti 10% energije godišnje“ ili „Trebamo rješenje koje će ubrzati dio procesa za 10–15%“, to bi bila značajna ušteda. Ta ista inovacija, koju bismo razvili za sebe, mogla bi postati spin-off kompanija s vlastitim životnim ciklusom i prihodima.
Problem u velikim kompanijama je što su ti sistemi strašno spori. Kompanije možda i žele inovacije, ali implementacija je prespora. Bloomteq, naprimjer, radi s takvim kompanijama – one imaju resurse, planove i želje, ali su prevelike i prespore u donošenju odluka.
S druge strane, u BiH velikom kompanijom smatra se ona koja zapošljava 250 – 300 ljudi. U Njemačkoj i Austriji to su još uvijek porodične firme, ali mi s tim brojem ljudi možemo biti puno brži i efikasniji u donošenju odluka i implementaciji. Imamo znanje i resurse koji mogu pokretati inovacije – samo je potrebno da kompanije shvate da inovacija nije trošak. U roku od dvije godine moguće je ostvariti značajnu uštedu u nekom segmentu procesa, a uz to imati i kompaniju čiji proizvod ili uslugu mogu prodavati. Inovacija nikada nije trošak.
Također, važno je razumjeti da inovacija nije samo SpaceX ni autonomno vozilo niti raketa koja se sama vraća na Zemlju. Mnogo je nama bliskih stvari koje su dovoljno jednostavne da ih svako u industriji može razumjeti, a predstavljaju inovaciju – i to je jedan od ključnih faktora.
Spominjete ključne probleme razvoja AI-ja, poput ograničenja resursa, iscrpljenosti dostupnih podataka i sporosti implementacije u industriji. Kako vidite budućnost umjetne inteligencije u proizvodnim sektorima, posebno u zemljama poput BiH, gdje su digitalizacija i inovacije još uvijek u zaostatku? Šta bi trebalo uraditi da bi se AI alati efikasnije primijenili u tradicionalnim industrijama?
Volio bih da ljudi shvate da je sve neka igra riječi, trka za novcem. Sve vodeće kompanije moraju govoriti velike stvari i davati velika obećanja kako bi opravdale silne investicije koje su dobile. Samo OpenAI – ChatGPT je dobio 6 triliona – novac koji se ne može prebrojati, nezamislivo! – a, tu su i ostali, poput Elona Muska, koji je dobio silne milijarde. Oni moraju da govore nešto što zvuči jako dobro kako bi održali interesovanje velikog dijela javnosti.
Kompanije koje izađu na berzu mogu višestruko uvećati svoju vrijednost – triput, petput, ko zna koliko. Realno govoreći, međutim, imamo veliki problem, a to je limitacija metala na kojima se bazira sav taj silni razvoj umjetne inteligencije, kao i ogromna potrošnja energije potrebna da bi se AI sistemi pokrenuli, a kamoli trenirali. Te limitacije definitivno utiču na razvoj alata koji su nam svima dostupni.
Kako bi riješili problem energetskih ograničenja, ljudi su se pomirili s činjenicom da će morati graditi nuklearne elektrane koje će pokretati AI sisteme poput GPT-ja i drugih aplikacija. Drugi veliki problem je iscrpljenost podataka na kojima se AI trenira – bukvalno su uzeli sve što se moglo naći i što je bilo dostupno na internetu. Da bi nova generacija ChatGPT-ja napredovala, potreban je novi, kvalitetniji set podataka.
Sada će kompanije masovno ulagati novac u marketing, što znači da firme koje proizvode bilo kakve podatke – čak i one koje se bave klasičnom proizvodnjom, poput CNC mašina i proizvodnih linija – postaju izuzetno važne. Trenutno je velika tema u istraživačkim krugovima nešto što nazivaju closing the gap, zatvaranje jaza između čovjeka i mašine. Naprimjer, imate CNC mašinu koja ima čip. Taj čip funkcioniše prema unaprijed definisanom programu rada i prati određene parametre. Sada zamislite AI agenta koji savršeno razumije šta se dešava na čipu i ne treba mu ljudski interpretator da mu kaže kada se mašina pregrijava, koliko se rotor vrti itd.
Razlog za masovnu upotrebu GPT-ja je taj što su se dosadašnje tehnologije suočile s ograničenjima i dostigle određeni maksimum. Sljedeća faza razvoja usmjerit će AI alate na specifična rješenja, posebno u industrijama gdje su ljudi nedovoljno obučeni ili nedovoljno zainteresirani za korištenje alata poput ChatGPT-ja. Dolazi vrijeme kada će inženjeri ulaziti u fabrike, analizirati uređaje, generisati mjesece rada mašina, uzimati u obzir priručnike proizvođača i detektovati nepravilnosti u radu. AI agent će u realnom vremenu moći prepoznati problem – naprimjer, da je sirovina nepravilno obrađena – i odmah dati rješenje, bez potrebe za pozivanjem tehničke podrške ili servisera.
Ulazimo, dakle, u fazu specifične orijentacije AI alata prema industrijama koje su tradicionalne i konzervativne. U Austriji su studenti, naprimjer, razvili sistem kamera koji prati kretanje radnika na radnom mjestu i na osnovu toga savjetuje poslodavca kako da optimizuje prostor – gdje da postavi ormar ili teret kako bi smanjio nepotrebno saginjanje radnika tokom dana. To su jednostavni AI alati, ništa komplikovano, neuporedivo s, recimo, autonomnim vozilima. Međutim, u BiH mi ne radimo ni ove osnovne implementacije, iako su straightforward i lako izvodive. Sve što je potrebno jeste velika količina podataka, a rješenja su već tu.
Kada bi se samo određeni skup fabrika udružio u konzorcij i rekao: „Nama treba inovacija koja će nam uštedjeti 10% energije godišnje“ ili „Trebamo rješenje koje će ubrzati dio procesa za 10–15%“, to bi bila značajna ušteda. Ta ista inovacija, koju bismo razvili za sebe, mogla bi postati spin-off kompanija s vlastitim životnim ciklusom i prihodima
Kako procjenjujete, koliko je naša infrastruktura spremna za značajnije promjene? O tehnologijama Industrije 4.0 i AI alatima mnogo se govori, ali u realnosti smo još uvijek daleko od toga.
Spremni smo. Institut i Saobraćajni fakultet upravo rade na studiji prikupljanja podataka o kretanju automobila i vremenskim prilikama te ustvrđuju korelaciju između saobraćajnih nesreća, saobraćajnih gužvi, vremenskih prilika i određenih perioda dana kada se nezgode dešavaju.
U planu nam je prilično napredan sistem obavještavanja građana, koji će vjerovatno realizirati radio servisi. Kada se napravi predikcija na osnovu podataka o vremenskim uslovima, vlažnosti kolovoza, gužvama i drugim parametrima – možemo upozoriti građane da se na dionici, naprimjer, od Nedžarića do Otoke dešava veliki broj lančanih sudara i preporučiti vozačima da voze određenom brzinom kako bi izbjegli nezgode.
Saobraćajni fakultet posjeduje ogromnu količinu podataka o odvijanju saobraćaja pa trenutno razvijamo model koji će služiti kao javni servis, uključujući i posebnu web stranicu. Sigurno ćemo, uz pomoć radio servisa BIHAMK-a, kreirati prilagođeni servis koji će građanima slati upozorenja – naprimjer, obavijest da će se određene saobraćajne prilike, gužva, zastoji desiti za pola sata pa da usklade vožnju.
Na koji način AI alati i savremeni razvoj mogu pomoći direktno građanima? Zatrpani smo administracijom u doba visoke digitalizacije. Ima li naznake promjena?
Trenutno, Institut izrađuje bosansku verziju jezičnog, language modela. Pravimo GPT, ali ne GPT prepakovan na bosanski jezik. Stvarno radimo na razvoju jezičnog modela s kolegama Tehničkog fakulteta u Sarajevu.
Organizujemo sastanke s općinama i dogovaramo saradnju; želimo da napravimo neki servis, neki AI državni službenik koji manje-više može svim građanima, stranim investitorima i drugim korisnicima ustupiti informacije – instant na bilo koju vrstu pitanja vezanog za bilo koju javnu ustanovu. Rodni list, boravišna taksa, prijava nestanka telefona – umjesto da idete u općinu ili guglate, AI agent će biti mjesto na kojem možete dobiti sve informacije vezano za bilo što, od poreza do ličnih dokumenata.
Pregovaramo sa svih pet sarajevskih općina i svih pet su rekle da žele sarađivati. Ideja je da administraciju potpuno pojednostavimo: bez potrebe da idem u općinu na šalter ili posjećujem stranicu, sve potrebne dokumente dostavit će mi online AI agent službenik nakon što potvrdim identitet.
I to je jasan i jednostavan proces; samo trebaju doći ljudi iz tehnoloških i IT kompanija jer je privatni sektor prošao kroz mnogo toga u zadnjih deset godina – Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla – napravili su svašta. Iz naše perspektive, ljudi koji su radili sve što se primjenjuje, to je vrlo jednostavno. Vjerujem da je za nekog običnog službenika pravo apstraktno jer nisu vidjeli kako se to radi. Bolje bi bilo u idućih godinu ili dvije, kada ljudi iz IT sektora koji su malo stariji i kojima je dosadilo programiranje, dođu u javne službe i postanu aktivniji u javnom životu. Također, taj chat je jednostavna dokumentacija – prejednostavno je. Naša kompanija to je već radila desetak puta i to je standard u svijetu. Kod nas to nije slučaj jer neko to ne razumije. Treba samo odlučiti i uraditi. Nema usvajanja, učenja ili promjena; sve što postoji već je dovoljno.
Mislim da nama jako malo fali da ljudi koji, manje-više, drže glavni dio kapitala u BiH počnu investirati na način koji će osposobiti našu ekonomiju da preuzme primat. Još uvijek je pravilo da čovjek, nakon 10 godina rada u, naprimjer, Blumtequ kaže: „Ja ovo više stvarno ne mogu!“ I odluči otvoriti kompaniju koja nije servis, nego nudi proizvod. Za njega je životna promjena da ode iz BiH
U tom smislu, može li se jačati saradnja između privatnog i javnog sektora? Kako i u kom obimu privatni sektor može pokretati promjene u javnom?
Treba da se uključi privatni sektor, iz perspektive „Volio bih da ovo imam zbog sebe!“ Ako imam resurse da ponudim državi, ne treba to biti neki milionski tender, ali hajde da pravimo nešto što će društvo poboljšati. Privatni sektor treba da bude agresivniji u onome što je dobro za njih kao individualce i za njih kao kompanije. Država se onda ne može buniti, jer ako nas deset kompanija kaže: „Hoću da moj šef operacija ima online obrasce koje mjesečno traži Zavod za zapošljavanje“, ne može se buniti. Sjednimo i uradimo! Svejedno, neovisno o IT sektoru, mislim da privreda treba da bude agresivnija prema vlasti u svojim zahtjevima. To treba artikulisati. Imamo mi udruženja, zastupnike, ali to je sve veoma tiho osim u zahtjevu „nemojte povećavati minimalnu plaću“ i sve ostalo je u redu.
S druge strane, na koji način jačati preduzetništvo? Mnogo dobrih ideja okonča neslavno, uslijed nedostatka podrške.
Slažem se. Mislim da nama jako malo fali da ljudi koji, manje-više, drže glavni dio kapitala u BiH počnu investirati na način koji će osposobiti našu ekonomiju da preuzme primat. Još uvijek je pravilo da čovjek, nakon 10 godina rada u Blumtequ naprimjer, kaže: „Ja ovo više stvarno ne mogu!“ I odluči otvoriti kompaniju koja nije servis, nego nudi proizvod. Za njega je životna promjena da ode iz BiH. I to se doslovno dešava. Na Zapadu, kada nekome dosadi korporativni život, otvori svoju kompaniju. Imaju kapital i pristup finansiranju koje ih može podržati u vizijama, željama i slično. Kod nas ljudi mogu donekle gurati svoju ideju, ali ne mogu zauvijek, jer još uvijek nemamo finansijske instrumente koji zadovoljavaju potrebe za osnivanjem novih kompanija.
Tada, u kriznom ljudskom momentu, umjesto da pokrene novu malu kompaniju, čovjek odluči otići iz BiH. Mislim da smo jako blizu trenutku kada će neki ljudi koji imaju značajne sume novca početi ulagati u mikro-fondove i investirati u inovacije. Već postoji mnogo aktivnosti – investicijskih mreža, mreže poslovnih anđela i slično. Stvarno sam optimist i vjerujem da će, kada tržište kapitala ovdje sazri, investicije biti usmjerene u ljude, a ne samo u beton. I, ne moraju to biti ogromni iznosi – nama je 50 miliona maraka značajan iznos, i može značiti 500 malih biznisa. Premda važni biznisi poput proizvodnje džemova ili pletenja čarapa, oni ne mogu biti baza na kojoj gradimo privredu. To su mali porodični biznisi koji ne skaliraju.
Mi moramo biti tehničko-tehnološka država sa stvarno natprosječno pametnom radnom snagom koja može obavljati kompleksne poslove. Ne možemo se porediti ni s Azijom ni s Afrikom – mi pripadamo Zapadnoj Evropi i moramo investirati, podržavati inovacije i male biznise koji će možda za 30 godina biti pokretači ekonomije.
Treba da se uključi privatni sektor, iz perspektive „Volio bih da ovo imam zbog sebe!“ Ako imam resurse da ponudim državi, ne treba to biti neki milionski tender, ali hajde da pravimo nešto što će društvo poboljšati. Privatni sektor treba da bude agresivniji u onome što je dobro za njih kao individualce i za njih kao kompanije
Nedostaje li praktične spremnosti kadra koji u kompanije pristiže s fakulteta? Kasni li akademska zajednica za privredom? Kako se kompanije snalaze s time?
To je tačno! Tehnički fakultet je jedan fantastičan fakultet: profesori, kadar, težina studija, kako vas taj fakultet priprema za sve ostalo – to je super. Ali taj Fakultet sigurno 10 godina kasni za potrebama privrede. S druge strane, zvanje softverskog inženjera potpuno je degradirano, zamijenjeno nazivom „developer“ i dvogodišnjim studijem. I upravo je developer srušio cijelu IT industriju jer nisu mogli da isporuče ono na što je industrija tog trenutka navikla; inovacija se dešava, a ne da pravimo nešto godinu dana i onda propadne.
Fakulteti trebaju biti ažurniji. Ako izdvojimo samo IT industriju, sigurno najmanje pet godina kasnimo. Tek sad imamo smjer za AI. Sad je to neki hype i mi sada pripremamo ljude koji će tek za tri godine biti spremni. A šta će biti za tri godine, ne znamo. Ovo nam je trebalo prije tri godine da imamo kadar, evo recimo u našoj kompaniji. I u toj situaciji kompanije moraju preuzeti rizik, investirati i interno educirati – najmanje pola godine ili godinu. Hoće li taj zaposlanik ostati ili otići, nikad ne znamo. Tada je to nezahvalna pozicija. A kad bi nam fakulteti dostavili ljude koji su barem malo spremni, ne bismo morali ulagati toliko. Jer nema čovjeka koji je junior da je došao u firmu a da nismo ulagali u njega barem šest mjeseci. To je minimum, ne znam može li manje. To su stvari koje fakultet može olakšati.
A, naše obrazovanje se bavi time da te muči procedurom, a ne daje fokus na krajnji rezultat. Daj da shvatim kako da najbrže dođem do rezultata. Manje-više mislim na većinu tehničkih fakulteta. To je pozicija starog sistema, ostaci bivšeg sistema i države Možda je to i dobro, ali fali nam te prakse. Fali nam da dođe student i kaže: „Ja sam napravio kompletnu blockchain aplikaciju“, a ne studenti koji u teoriji znaju šta je blockchain. Ako već ne želimo smjerove koji su usko specijalizirani, hajde da imamo široko obrazovanje koje pokriva sve pomalo.
