Sarajevska energetska i klimatska sedmica (SECW) impozantan je i događaj važan za Bosnu i Hercegovinu i region Zapadnog Balkana, održan od 25. do 29. septembra 2023. godine.
Premda bi se, kad govorimo o energetskoj tranziciji, moglo reći da smo tek na početku posla, nikako nije zanemariva činjenica da stručnjaci već dugo rade na ovim temama, a rezultati tek postaju vidljivi. Istina je i to da ozbiljan i obiman posao, višedecenijski stoji pred njima kao i pred društvom Bosne i Hercegovine, zvaničnim institucijama i donosiocima odluka.
Pritom, SECW nije jednokratan događaj nego inicijativa da postane ključni događaj u regionu Zapadnog Balkana za sve djelatnike u energetskom sektoru i oblastima vezanim za zaštitu klime. Brojna su pitanja otvorena. No, put je trasiran.
Ovo su samo neki od razloga za post festum razgovor s dr. Azrudinom Husikom, profesorom na Mašinskom fakultetu UNSA i stručnjakom za energetsku efikasnost tokom kojeg je za portal PIT.ba autoritetom stručnjaka i predanošću i strpljivošću entuzijasta odgovarao na naša pitanja: koji su najveći izazovi u ovim procesima, kakve su reakcije poslovne zajednice Bosne i Hercegovine, postoji li politička volja, šta mladi mogu reći o energetskoj efikasnosti…
PIT: Prvo izdanje SECW-a uspješno je okončano; Vama i organizacionom odboru čestitke. SECW je najavljen kao događaj koji će ponuditi rješenja za pravednu energetsku tranizciju. Po okončanom poslu, jesmo li blizu nekog plana? Kakve je zaključke polučio SECW?
Na 25 panela i četiri prateća događaja, na četiri lokacije, na kojima je učestvovalo preko 200 panelista iz cijelog svijeta, govorilo se o strateškom planiranju energetske tranzicije s ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine. Diskutiralo se konkretno o uvođenju tržišnih mehanizama i izgradnji adekvatnog regulatornog okvira za dekarbonizaciju, prelasku s linijske na cirkularnu ekonomiju, elektromobilnosti, perspektivama razvoja tehnologija za dekarbonizaciju, izvorima i modelima finansiranja, potrebama za izgradnju prenosnih i distributivnih mreža, zaštiti okoliša te energetskoj efikasnosti u zgradarstvu i dekarbonizaciji daljinskih grijanja.
Zaključke svih panela trenutno sumiramo u jedan dokument koji ćemo poslati relevantnim institucijama. Glavni zaključci SECW-a su da je dekarbonizacija razvojna šansa za BiH kroz koju se mogu rješavati i problemi kao što su nezaposlenost, zagađenost zraka, sigurnost snabdijevanja energijom, energijsko siromaštvo itd. Pritom, energetska tranzicija mora biti pravedna, što znači da sve društvene grupe moraju biti adekvatno uključene u proces i da ne bude onih koji će zbog tranzicije ostati bez sredstava za život.
Vizija Organizacionog odbora je da SECW postane ključni događaj u regionu Zapadnog Balkana za sve djelatnike u energetskom sektoru i oblastima vezanim za zaštitu klime, koji kreiraju politike, donose odluke, kreiraju i provode korporativne strategije, poslovni razvoj i tehnološke inovacije slijedeći obaveze iz Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, Pariškog sporazuma i Sofijske Deklaracije.
Teško je očekivati da jedan događaj, pa i najvišeg nivoa kakav je bio SECW, rezultira formalnim planom. BiH, međutim, ima Integralni energetski i klimatski plan (NECP) koji je u fazi javne rasprave i koji predstavlja osnovu za postizanje klimatske neutralnosti do 2050. godine na principima klimatske neutralnosti. Na SECW-u se diskutiralo, između ostalog, i o sadržaju NECP-a, kako uvesti mjere za pravednu tranziciju na osnovu iskustava drugih zemalja, kako pozitivnih tako i negativnih, te kako međunarodni fondovi mogu pomoći BiH na tom putu. Zaključeno je da treba više raditi na iskorištavanju međunarodne pomoći kroz jačanje kapaciteta za uključivanje u međunarodne programe.
PIT: Naravno, ovo je tek početak ozbiljnog i obimnog posla: pravi posao, onaj višedecenijski tek je pred stručnjacima i društvom Bosne i Hercegovine, zvaničnim institucijama i donosiocima odluka. Brojna su pitanja otvorena, a put je trasiran.
Koji su trenutno najveći problemi Bosne i Hercegovine na ovom putu? Kao stručnjak, šta cijenite najizazovnijim?
Iako se može reći da smo na početku posla kada govorimo o energetskoj tranziciji, ne treba zanemariti da se na nekim stvarima radi već dugi niz godina, ali prvi rezultati tek sad postaju vidljivi.
Najveći problem je preusmjeriti subvencije za potrošnju energije u subvencije za energijsku efikasnost i obnovljive izvore energije. Cijene energije u BiH su subvencionirane i onima kojima je potrebno subvencionirati, ali i onima kojima to nije potrebno. To demotivira ulaganja u energijsku efikasnost i obnovljive izvore energije, a preduzeća u sektoru energetike čini neodrživima. Oni koji mogu, treba da plaćaju puni iznos cijene energije (posebno se to odnosi na električnu energiju i daljinsko grijanje), a domaćinstvima koja su u stanju socijalne potrebe treba pomoći da mogu platiti energiju, a da pritom ne zapadaju u energijsko siromaštvo. Problem je što nam za to treba jasna socijalna karta domaćinstava, a to je za državu s velikim udjelom sive ekonomije vrlo teško uraditi. S druge strane, neselektivno subvencioniranje troškova za energiju odgovara političarima jer tako kupuju socijalni mir. Građanima, međutim, mora biti jasno da se uvijek plati puna cijena energije, na ovaj ili onaj način, iz budžeta ili nekih drugih izvora. Zbog toga nema novca za adekvatno održavanje postojeće opreme i ulaganje u novu opremu uslijed čega troškovi proizvodnje energije rastu pa ulazimo u začarani krug.
Strah uglavnom dolazi iz neznanja i nespremnosti za promjene. Dodatni problem je što lokalne zajednice nemaju dovoljno povjerenja u institucije viših nivoa vlasti pa ne vjeruju da će se tranzicija provesti na pravedan način. Posebno je to slučaj u područjima koja danas zavise od eksploatacije uglja.
Veliki je problem i nedostatak multisektorskog pristupa. Naime, svako planiranje mora u obzir uzeti energetsku tranziciju. Pritom, posebno mislim na prostorno planiranje i izgradnju i održavanje infrastrukture. Naprimjer, u većini naših gradova, stanovi se mogu grijati kako god hoće, ne postoje toplifikacione zone niti uvjeti koje sistemi grijanja moraju zadovoljiti po pitanju zagađivanja zraka. Nadležne institucije tretiraju etažne jedinice kao prosti zbir kuća na jednom mjestu, što je potpuno pogrešno, a za rezultat, između ostalog, imamo zagađen zrak i visoke troškove održavanja unutrašnje temperature u stanovima tj. grijanja.
Uz ove probleme, brojni su izazovi kao što je uspostavljanje tržišta energije, uvođenje naknade za emisije ugljen dioksida i brojnih drugih regulatornih mjera.
PIT: Ovo je prvi put da organizaciju ovakvog događaja vode domaće istitucije. Šta nam to govori? Možemo li očekivati određena sistemska i institucionalna rješenja?
To nam govori da postoji spremnost domaćih institucija da vode procese energetske tranzicije u skladu s ciljevima i obavezama BiH u procesu pridruživanja EU. Posebno je važno naglasiti da je Privredna komora FBiH glavni organizator, što nam govori da je poslovni svijet prepoznao šansu u energetskoj tranziciji. Institucionalna rješenja postoje u skladu s Ustavom BiH, potrebno je raditi na izgradnji kapaciteta tih institucija kako bi mogle voditi vrlo zahtjevan proces tranzicije i pri tome sarađivati s drugim zainteresiranim stranama kao što su akademska zajednica, nevladine organizacije, socijalne ustanove itd.
Prepreka za sistemska rješenja u smislu tržišta umrežene energije (električna energija i prirodni gas) i dijelova regulatornog okvira je nepostojanje političke volje. Kada ćemo i to imati, vrlo je teško prognozirati.
PIT: Prijelaz na društvo i ekonomiju s nultom stopom emisija hitan je globalni izazov, ali i prilika za stvaranje novih radnih mjesta. S druge strane, čini se da ovim procesima u Bosni i Hercegovini upravlja strah: mnoge općine i pojedinci u brizi su za egzistenciju i poslovnu perspektivu. Šta smo kao društvo dužni učiniti na ovom polju?
Strah uglavnom dolazi iz neznanja i nespremnosti za promjene. Dodatni problem je što lokalne zajednice nemaju dovoljno povjerenja u institucije viših nivoa vlasti pa ne vjeruju da će se tranzicija provesti na pravedan način. Posebno je to slučaj u područjima koja danas zavise od eksploatacije uglja.
Takvim sredinama se nudi pomoć da izrade konkretne planove zapošljavanja radnika na novim poslovima, da izgrade novu infrastrukturu, zamijene izvore energije za daljinska grijanja koja danas koriste ugalj itd. Slabo se, međutim, organiziramo.
Međunarodne razvojne banke ne mogu podržati pojedinačne projekte u većini naših gradova jer su za njih to mali projekti. Potrebno je okrupniti inicijative kroz umrežavanje. Takva jedna inicijativa pokrenuta je na SECW-u.
Dogovoreno je, naime, da se napravi udruženje daljinskih grijanja gdje bi se onda razvijali projekti koje bi međunarodni fondovi podržavali i grantovskim sredstvima. Na taj način bi se rješavao i problem zagađenog zraka uz smanjenje troškova grijanja.
PIT: Plan je da se procesi energetske tranzicije na nivou EU okončaju do 2050. godine. Kako da SECW ne ostane dobra sporadična inicijativa? Ko je odsad glavni zadužen da vodi poslove tranzicije, ko je vlasnik procesa?
Vizija Organizacionog odbora je da SECW postane ključni događaj u regionu Zapadnog Balkana za sve djelatnike u energetskom sektoru i oblastima vezanim za zaštitu klime, koji kreiraju politike, donose odluke, kreiraju i provode korporativne strategije, poslovni razvoj i tehnološke inovacije slijedeći obaveze iz Ugovora o uspostavljanju Energetske zajednice, Pariškog sporazuma i Sofijske Deklaracije.
Naravno, SECW je jedan događaj koji usmjerava proces tranzicije. Vlasnici procesa su svi građani u zavisnosti kako se organiziraju. Nova zakonska rješenja omogućavaju građanima da se organiziraju u energetske zadruge, na primjer, te da investiraju u obnovljive izvore energije, a da proizvedenu energiju kupuju članovi zadruge. Postoje i drugi načini da građani iskoriste tzv. koncept prosumera. Dakle, građani ne moraju čekati institucije. Naravno to ne znači da institucije ne treba da rade svoj dio posla.
PIT: Često se stiče krivi dojam da je energetska tranzicija trend koji vode zelene korporacije. Kako otkloniti ovaj štetan otpor i u javnom diskursu održati živom činjenicu da se ovdje radi o potrebi civilizacije?
Takve otpore najbolje je otkloniti primjerima dobre prakse u lokalnim zajednicama. Takvi otpori se javljaju jer se često globalni ciljevi ističu kao primarni cilj energetske tranzicije, a to je ublažavanje klimatskih promjena.
Zbog toga uvijek treba naglašavati lokalne koristi kao što je zapošljavanje, smanjenje zagađenosti zraka, bolji komfor boravka u zgradi, manje količine otpada itd.
Najbolje je pitati učenike čije su škole obnovljene i u kojima je ugalj zamijenjen nekih drugim izvorom energije, dobrim dijelom iz fondova za ublažavanje klimatskih promjena, da li energetsku tranziciju vode zelene korporacije ili je to korisno njima i čitavoj lokalnoj zajednici.
PIT: Nedostatak jedinstvenog standarda klimatske neutralnosti na globalnom nivou dovodi u situacije realne i tržišne konfuzije: nejasna je linija između organizacija koje se istinski bore za zaštitu klime i onih koje naprosto koriste greenwashing.
Prema Vašem mišljenju i informacijama, kako bh. privrednici plivaju u ovim vodama? S druge strane, ko treba da prati njihovu regularnost?
U EU postoje jasna pravila glede tržišnih uvjeta uticaja na okoliš, pa i na klimatske promjene kroz emisiju stakleničkih gasova. Sve više privrednika u BiH uviđa potrebu da smanji emisije iz svog poslovanja jer im to ugrožava konkurentnost na tržištu EU. BiH uvodi sistem trgovanja emisijama koji uključuje transparentan sistem proračuna i verifikacije emisija stakleničkih gasova. U sistemu izvještavanja i verifikacije odgovornosti imaju emiteri, institucije države i verifikatori.
PIT: Nedostaje nam educiranog kadra, osposobljenih pojedinaca svih nivoa. Na ovu ste činjenicu već upozoravali, kao i na nužnost reforme sistema obrazovanja. Kako, međutim, dalje ako nam nedostaje osnovno? Je li realno očekivati da Bosna i Hercegovina sustigne globalne tokove?
Pitanja eneregetske tranzicije nedovoljno su zastupljena u našem sistemu obrazovanja. Jasno je da nemamo dovoljno educiranog kadra za uspješno provođenje energetske tranzicije. Sistem obrazovanja nam je trom i iscjepkan. Uvođenje novih studijskih programa ide sporo, a uz to sve je manje mladih. Mehanizam za ublažavanje ovog problema je saradnja sa univerzitetima u EU. Na primjer, sve veći broj studenata Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu ide na univerzitete u EU gdje polažu ispite i/ili rade završne radove, nakon čega se vraćaju u BiH. Tako stiču znanja i vještine potrebne i za energetsku tranziciju. Druga mogućnost koja se koristi je cjeloživotno učenje. Mnogi naši stručnjaci se obučavaju za određena specijalistička znanja i vještine kao što su obuke za energijske auditore i menadžere.
Naravno za praćenje globalnih trendova potrebno nam je prilagođavanje obrazovnog sistema.
PIT: Konačno, energetska tranzicija snažno će utjecati na tršišne i ekonomske tokove. U ovome smislu, jesu li privatizacija, strani investitori i sve ostalo što će donijeti sa sobom / podrazumijevati dugoročno loši za zemlju? Trebamo li već sada brinuti ili su to ipak prihvatljiva rješenja?
Ako pogledamo uspješne primjere u zemljama EU, kojih je puno više od onih neuspješnih, zaključit ćemo da je to jako dobra stvar za BiH. Iako, ima skeptika koji, pogotovo zbog krize izazvane agresijom na Ukrajinu, proglašavaju energetsku tranziciju u EU neuspješnom. Međutim, većina zemalja EU dobro odgovara na krizu.
Nekad pomalo čudi da ljudi koji su toliko izloženi zagađenom zraku imaju strah da će se smanjenjem zagađivanja nešto pogoršati.
Kakav će efekat imati strane investicije, zavisit će od nas tj. od toga kakve ciljeve usvojimo, kakav regulatorni okvir donesemo i kako ga budemo provodili. Zbog visokog stepena korupcije imamo loše iskustvo sa privatizacijom. Ne treba imati iluziju da će svi biti dobro i da će ići glatko, ali je mnogo više argumenata za energetsku tranziciju po ugledu na EU nego protiv.
