Prof. dr. Midhat Jašić sa Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, na održanoj PIT FoodCon konferenciji govorio je o razvoju proizvoda i procesa u prehrambenoj i srodnim industrijama.
Šta podrazumijeva razvoj proizvoda i procesa, koje su to vrste i načini razvoja proizvoda, šta je potrebno od ljudskih i materijalnih resursa, koje su procedure i faze razvoja proizvoda, koji su to značajniji trendovi te procesi i nove tehnologije bili su fokus njegovog izlaganja.
Prof. dr. Jašić iza sebe ima skoro četrdeset godina stručnog djelovanja. Doktorat je imao na temu: „Doprinos istraživanju razvoja tehnologije snack proizvoda“, neki od njegovih investicionih projekata su uspješno realizirani a uz sve navedeno, zasigurno je vrijedan i stručan predavač na temu iz svoje eksperize.
Razvoj proizvoda je proces uvođenja u proizvodnju i komercijalizaciju novog proizvoda a vremenski okvir razvoja može trajati od tri mjeseca do tri godine.
Veliki postotak proizvoda ne uspije ubrzo nakon lansiranja. To zahtijeva usvajanje cjelovite i detaljne strategije razvoja proizvoda, dobro istraživanje i potpuno razumijevanje najnovijih trendova i inovacija u industriji.
“Postoji puno varijacija na temu novog proizvoda jer novi proizvod može biti potpuno novi proizvod, može biti proširenje postojećeg asortimana proizvoda, može biti poboljšani postojeći proizvod ili pak pozicioniranje par proizvoda na tržištu uz stvaranje drugih pretpostvaki o tim proizvodima”, naglašava prof.dr.Jašić.
Potrebni ljudski i materijalni resursi zavise od strukture same kompanije, ali svaka bi trebala imati viši menadžment koji nadzire i vodi proces izrade strategije, zatim glavni tim za razvoj proizvoda, koji je zadužen za upravljanje procesom od početka do kraja, općinito odgovara za samu formulaciju proizvoda, nutritivnu procjenu, ispitivanje procesa, ispitivanje roka trajanja, određivanje senzornih svojstava, procjenu zdravstvene sigurnosti te obračun troškova kalkulacija.
Pored njih, svakako tu su Inženjerski proizvodni tim, Tim za osiguranje kvaliteta, Regulatorni tim, Tim za nabavku te u konačnici, tim za Marketing i prodaju.
“ Proizvod možete razviti samostalno u okviru vlastite kompanije ili u saradnji sa nekom relevantnom institucijom za audit razvoja proizvoda ili kombinovanim djelovanjem. Ovo je svakako najsuptilniji poslovni proces svake firme iako su iskustva različita a ljudski resurs, tačnije timovi za razvoj proizvoda su najvažniji.”, kaže prof.dr.Jašić.
Razvoj novog proizvoda zahtijeva puno vremena, kapitala i resursa te je ključno podijeliti proces u različite faze i formulirati detaljan plan a nakon toga, sve aktivnosti je potrebno dodatno provjeravati kako bi se osiguralo da je proces razvoja na pravom putu. Te faze uključuju:
- Generiranje ideja
- Istraživanje tržišta
- Specifikaciju proizvoda
- Feasibility studiju
- Razvoj procesa
- Razvoj i testiranje prototipa
- Puštanje na tržiste
- Razvoj koncepta i njegovu provjeru
- Razvoj marketing strategije
- Biznis analizu
- Komercijalizaciju
- Testiranje marketinga
“Ono što je najčešća praksa u dijelu generiranja ideja za razvoj proizvoda, je da kompanije međusobno prate šta to radi konkurencija pa iz toga crpe inspiraciju. Ipak, to nekada može biti problem u dijelu zaštite intelektualnog vlasništva. Ono što je takođe čest slučaj je da prijedlog ideje za novi proizvod daju uposlenici kompanija, neki stručni saradnici, ili da ideja bude refleksija same reakcije tržišta, posjete nekom sajmu i td. To je kreativni i najvažniji dio procesa u koji mogu biti uključeni rijetki, nadareni pojedinci koji imaju takvu kompoziciju misli i razmišljanja.”, kaže prof. dr. Jašić.
Svaku ideju treba metodološki obraditi u smislu prihvatljivosti i opravdanosti tržišta a zatim slijedi izrada prototipa koji se dalje testira u dijelu kvaliteta, nutritivnosti i slično a nadalje testiranje u dijelu troškova i opravdanosti potreba tržišta za tim proizvodom.
Faza formulacije, na primjer, uključuje nabavku sastojaka, proizvodnju proizvoda koji su ušli u uži izbor u malim serijama i njihovo testiranje na tržištu. Ova faza pomaže u prepoznavanju interesa za proizvod i tokom nje se prikupljaju podaci koji se mogu koristiti za buduće marketinške poduhvate.
“Tržišni test trebao bi reći koji proizvodi pokazuju dobar odaziv kupaca za nastavak procesa razvoja a tokom same faze se otkrivaju problemi sa na primjer izvorom sastojaka, troškovima, potencijalnim rokom trajanja, mogućnošću za velike proizvodnje pa sve do mogućih kršenja patenata i autorskih prava”, naglasio je prof.dr. Jašić.
Faza komercijalizacije je još jedna važna i ni malo jednostavna proceduralna stavka koja uključuje pripremu proizvoda za lansiranje i stavljanje na police.
Ona je prilika za proizvođače da procijene nedostatke i negativne povratne informacije (sa) tržišta o proizvodu.
Savremeni trendovi u preradi hrane trebali bi mati fokus na promjenu potrošačkih navika (nutritivnu vrijednost), sigurnosne standarde, posebno zdravstvenu sigurnost, održivost, proizvodnju hrane koja će ostvariti poboljšanje promjena prehrambenih navika, porast prehrane biljnog porijekla na principima “zdrava hrana i prehrana, zdravo tijelo”, veća ulaganja u softver, te veća ulaganja u informacione tehnologije i automatizaciju za proizvodnju hrane.
Automatizacija je ključ za rješavanje većine problema u prehrambenoj industriji. Može značajno smanjiti otpad, poboljšati sljedivost, poboljšati kontrolu kvaliteta, poboljšati produktivnost i povećati sigurnost hrane.
Također pomaže u rješavanju problema nedostatka radne snage dok nadoknađuje visoke operativne troškove.
Digitalno upravljanje hranom fokusirano je na optimiziranje proizvodnih i poslovnih procesa, marketinške strategije i upotrebu različitih digitalnih platformi, senzore za praćenje stanja hrane/digitalni otisak hrane te same uvide potrošača vođene umjetnom inteligencijom.
Restorani na primjer, prihvataju digitalizaciju kako bi pojednostavili sve elemente svog poslovanja od samouslužnih štandova, QR digitalnih menija, bezgotovinskog načina plaćanja i tako dalje.
Jedna studija otkriva da je ukupni omjer potrošača koji radije digitalno naručuju u prostorijama restorana brze usluge porastao na 64% nakon COVID-19. U samo godinu dana rast kupaca koji radije naručuju iz kuhinja skočio je za 20%.
Značajni trendovi prehrambene industrije
- Povećano zanimanje za zdraviju hranu i proizvode koji smanjuju upotrebu plastike
- Porast prehrane biljnom hranom
- Kriza troškova života
- Smanjenje bacanja hrane
- Stezanje opskrbnih lanaca
- Šira uporaba automatizacije
- Održive prakse glavni prioritet
- Korištenje obnovljive energije
Sve veći broj opsežnih povlačenja hrane povećao je potražnju za transparentnijim procesima proizvodnje i opskrbe.
Potrošači također postaju sve svjesniji važnosti prehrambenih oznaka i razumijevanja sistema ocjenjivanja hrane.
Sve u svemu, pokret je doveo do toga da tehnologija poput praćenja hrane u stvarnom vremenu dolazi u prvi plan.
Nadalje, rasipanje hrane ne uključuje samo rasipanje potrošnog materijala, već i resursa poput rada, vremena i kapitala. Također povećava operativne troškove i stvara veći ugljični otisak.
Savremeni potrošači vrlo su zainteresirani za uticaj svojih potrošačkih navika na okoliš i skloniji su podržati prehrambene proizvode koji smanjuju njihov ugljični otisak.
Personalizirana prehrana i 3D printanje hrane
Jedan primjer koji zadovoljava veću potražnju i potrebu za personaliziranom prehranom je 3D printanje hrane.
Ova tehnologija omogućava restoranima posluživanje hrane s prilagođenim sastojcima prema zahtjevima potrošača.
3D printanje hrane je revolucionarni trend u proizvodnji hrane koji uključuje zagrijavanje jestivih sastojaka i njihovo ispisivanje na ploču sloj po sloj.
Rast ovog područja trenutno je ograničen prehrambenim proizvodima dostupnim za ekstruziju i troškovima opreme.
U bliskoj budućnosti 3D ispis bit će prikladno rješenje za personalizirana rješenja prehrane, niže operativne troškove i pristupačne obroke stvorene održivim procesom.
Na pitanje zašto BiH zaostaje u inovacijama u prehrambenom sektoru prof. dr. Jašić kaže da je ključni problem nedostatak ili nedovoljan transfer znanja, posebno praktičnog, a potom nedovoljno praćenje međunarodnih tokova i na kraju mali broj kompanija koje istinski ulažu u poboljšanje svojih proizvoda u kontekstu tehnologije ali i kvaliteta.
Preporučujemo i tekst Osnaživanje kulture sigurne hrane u prehrambenoj industriji
