Sigurno ste čuli staru izreku da “ako radite ono što volite, nećete raditi nijedan dan u životu”. To je lijepa ideja, ali totalni mit.
Kada uporedimo posao koji volimo s “s nije baš da ću raditi”, to propagira uvjerenje da ako ga toliko volimo, trebali bismo ga raditi više – zapravo cijelo vrijeme. Kome treba slobodan dan kad i nije baš da ću raditi?! Postoji cijela domaća industrija posvećena širenju ovog načina razmišljanja – od knjiga, do razgovora, pa čak i trgovina koje prodaju hrpe citata “Rad je blaženstvo”. Ovakav mentalitet dovodi do izgaranja, a posljedice mogu biti strašne i teško uočljive.
Kao stručnjaka za sreću na radnom mjestu i nekoga ko međunarodno govori o dobrobiti na radnom mjestu, lahko me obuzima strast prema toj temi. Volim svoj posao i kao takav lahko mogu postati žrtva izgaranja. To je jedna od ironija mog posla. Ipak, nikada ne bih tvrdio da se to nikada ne osjeća kao posao. Više je kao da ste upleteni u komplikovanu ljubavnu vezu. Jednog je trenutka uzbudljivo, strastveno, privlačno. Sljedećeg trenutka je iscrpljujuće i neodoljivo, i osjećam da mi treba odmor.
Decenijama je pojam “burnout” bio deprioritiran – pogrešno optužen da je neka izmišljena kriza prvog svijeta, koju su najvjerovatnije izmislili milenijalci i generacija Z koji žele više ravnoteže između posla i života. Istina je da mlađa radna snaga ima pravo. A kako povećavaju potražnju za smislenijim radom (čak tvrde da će za kompromis dobiti 32% manje plate), izgaranje – posebno ciljano izgaranje – i dalje će biti sve veća briga. U Gallupovom istraživanju koje je obuhvatilo 7500 stalno zaposlenih, 23% je izjavilo da se vrlo često ili uvijek osjeća izgorjelo na poslu, dok je 63% reklo da to ponekad doživljava.
Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uključila izgaranje u svoju Međunarodnu klasifikaciju bolesti, IDC-11, tvrdeći da se „izričito odnosi na fenomene u profesionalnom kontekstu… sindrom koji je konceptualiziran kao rezultat hroničnog stresa na radnom mjestu koji nije uspješno liječen…” WHO je primijetio da sindrom karakterišu tri dimenzije: 1) osjećaj iscrpljenosti ili nedostatka energije; 2) povećana mentalna distanca od posla, ili osjećaj negativizma ili cinizma u vezi s poslom; i 3) smanjena profesionalna efikasnost.
ICD-11 je izrađen kao odgovor na preporuke svjetskih zdravstvenih stručnjaka s namjeravanim ciljem okončanja rasprave o tome kako definisati izgaranje i treba li ga smatrati medicinskim stanjem. Sada će biti globalno prepoznat kao sindrom, a ne bolest, ali jasna definicija Svjetske zdravstvene organizacije trebala bi povećati broj pružatelja zdravstvenih usluga i osiguravatelja koji priznaju, liječe i pokrivaju simptome.
Iako izgaranje može utjecati na svakoga, u bilo kojoj dobi, u bilo kojoj industriji, važno je napomenuti da postoje određeni sektori i uloge koji su pod povećanim rizikom, a rad usmjeren na svrhu – to je posao koji ljudi vole i koji ga strastveno osjećaju – jedan je od njih. Prema studiji objavljenoj u Journal of Personality, ova vrsta rada može potaknuti opsesivnu – nasuprot harmoničnu – strast, što predviđa porast sukoba, a time i izgaranje. Na popisu rizika od izgaranja klinike Mayo, dva od šest su povezana s ovim načinom razmišljanja: „Toliko se snažno poistovjećujete s poslom da vam nedostaje ravnoteža između poslovnog i privanog života” i/ili „Radite u profesiji koja pomaže”. Kanadska studija analizirala je odgovore 3.715 zaposlenika iz 12 organizacija i otkrila da su zaposlenici vođeni svrhom znatno više pod stresom i imaju niže rezultate za dobrobit, otpornost i samoefektivnost od onih koji to nisu. U intervjuu koji sam imao s Davidom Whitesideom, koji ima doktorat u organizacijskom ponašanju i direktor je istraživanja u Plasticity Labsu, naglasio je da „unatoč jasnim prednostima osjećaja smislene povezanosti sa svojim poslom, naši podaci sugerišu da često postoje stvarne i nekomunicirane komplikacije ciljano vođenog rada na zdravlje zaposlenika koje se mogu vezati uz dugotrajno izgaranje.”
Rukovodioci usmjereni na misiju, neprofitni zaposlenici, učitelji/direktori, medicinske sestre i doktori neki su od ljudi koji su najviše izloženi riziku od izgaranja. Edward Ellison, doktor i suizvršni direktor The Permanente Federation, napisao je o ogromnim negativnim dejstvima izgaranja doktora u Annals of Internal Medicine: “Osim tjeskobe, depresije, nesanice, emocionalne i fizičke iscrpljenosti i gubitka kognitivnog fokusa povezanog s izgaranjem doktora,” primijetio je, “procjenjuje se da 300 do 400 američkih doktora oduzme sebi život svake godine” – stopa samoubistava dramatično viša od one u opštoj javnosti, 40% veća za muškarce i 130% veća za žene. Nizozemska studija pokazala je da doktorice doživljavaju više empatije pacijenata i, kao posljedicu, veći nivo i dublje iskustvo izgaranja – jedna hipoteza za alarmantno visok nivo samoubistava.
Izvan industrija koje pružaju njegu, izgaranje se može pojaviti kada lideri poistovjećuju prekovremene sate s napredovanjem, kada postoji implicitno očekivanje da bi zaposlenici trebali doći na posao uprkos psihičkim i fizičkim bolestima i kada su okruženja usmjerena na proizvodnju, a unutrašnja prodajna okruženja potiskuju izgradnju odnosa u zadnji plan, za koju se pokazalo da povećava usamljenost.
U nastojanju da uravnoteži harmoničnu i opsesivnu strast, dr. Ellison vjeruje u korištenje novih tehnologija, kao što su inovacije u umjetnoj inteligenciji i automatizaciji, na primjer, kako bi se pomoglo u racionalizaciji vođenja medicinske dokumentacije. Ali tehnološki napredak, u bilo kojoj industriji, može biti i koristan i štetan, smatra Amy Blankson, osnivačica i izvršna direktorica Positive Digital Culture. “U našoj ‘always – on’ kulturi borimo se s digitalnim granicama”, posebno kada osjećamo da volimo svoj posao, objasnila je. “Više od 50% zaposlenika u SAD-u smatra da moraju provjeravati svoju e-poštu nakon 23 sata kako bi bili u toku s poslom. Kao rezultat toga, izgaranje je u porastu, a angažman se smanjuje.” Jedno istraživanje pokazalo je da je zdravstvena informacijska tehnologija povećala izgaranje kod 70% ispitanih doktora.
Dakle, šta lideri mogu uraditi kako bi spriječili izgaranje svojih zaposlenika? Dr. Ellison naglašava da oni mogu ublažiti ovaj “always – on” način razmišljanja tako što će biti svjesni kada strast postane mač s dvije oštrice. “Ako ste toliko inspirisani da radite ono što radite, onda niste nužno dobri u postavljanju granica. Moramo naučiti ljude da je postavljanje granica uredu. Nije sebično. To je zapravo nesebično. Omogućuje vam da budete efektivniji u onome što radite i da bolje pomažete onima kojima želite služiti.”
Dr. Caroline Elton, profesionalna psihologinja i autorica knjige Also Human, slaže se da je odgovornost lidera “paziti na dobrobit svojih zaposlenika”. Ona predlaže posebne taktike koje uključuju praćenje “neizravnih indeksa”, kao što su odsutnost i fluktuacije zaposlenika, kao i uspostavljanje jasnih politika kako bi se maltretiranje, „potkopavanje“, pa čak i „zviždanje“ moglo rješavati, a da se ljudi ne osjećaju kao da daju svoj posao. Dr. Elton je bila jasan da, iako su samosvijest i posredovanje važni, iscrpljeni radnici ne bi trebali nositi teret rješavanja ovog problema. Ona vjeruje da je to sistemsko. Sada kada je WHO dao jasnu definiciju izgaranja i priznao je kao legitimnu prijetnju, organizacije se mogu fokusirati na mjerenje, programiranje i alate za podršku koji će proizaći iz oznake sindroma.
Na kraju dana, svi se žele vratiti kući u svoj privatni život osjećajući se inspirisanim i potaknutim danom strastvenog angažmana u svrhovitom radu. Ovo je očito poželjnije od monotonije i dosade, što također može uzrokovati izgaranje. Ali moramo biti oprezni: kada se učini da vas vaša strast za poslom – ili strast vaših zaposlenika – potpuno okupira, možda je vrijeme da uzmete – ili ponudite – predah.
Članak “When Passion Leads to Burnout” autorice Jennifer Moss preveden je sa Harvard Business Review.
