Ah te današnje mladeži kako su samo pohlepni… Ove današnje generacije odmah bi da budu menadžeri i da imaju dosta novca… Mladi misle da uspjeh dolazi preko noći i da je to sve tako jednostavno… Eh da oni znaju!
Eh da oni znaju kako je prije bilo teško doći do pozicije i funkcije. Džaba ti škola, dođeš u firmu i asistiraš majstoru dvije godine. Kad ispečeš zanat onda te prebace da radiš sa poslovođom tri godine. Nakon pet godina dobiješ mogućnost da vodiš samostalno svoje projekte uz odobrenje menadžmenta i uprave. Ako se pokažeš, nakon tri godine postaneš asistent šefu, a nakon još dvije godine, ukoliko si izrazito talentovat dobiješ priliku da budeš šef. Šutiš i trpiš. Poštuješ starije i ne pametuješ. Boriš se. I nakon 15 godina velike borbe postaneš direktor. Da te se pita i da budeš glavni. I onda ti dođe neko „dijete“ da te uči poslu. Eh da oni znaju kako je bilo teško biti primjećen i doći do upravljačke funkcije – ALI NE ZNAJU.
Ne znaju ta djeca kako je vama bilo. A kako da znaju, kad ste im pružili sve i učili ih da nikad nije dosta. Titula predsjednika razreda bila je pohvalna, ali ne i dovoljna. Voditelj vijeća učenika, školskog udruženja, osvajanje takmičenja, učenik generacije! Malo je. Može još. Moj „mali“ ima sve desetke. Moj „mali“ dobio stipendiju za nadarene učenike. Moj „mali“ hoće još, još i samo još. Jer, roditelji su tako ponosni kad ostvaruješ „još“.
A onda, zamislite. Taj „mali“ što hoće još, što živi za još i radi da bi roditelji rekli: „To je moj mali“, dođe u realnost. Nisi „sine“ bitan. Jer, ima onih koji su se 15 godina borili za nešto – korak po korak. Gradili i radili, a ti bi preko noći. Zašto su tako pohlepni? Zašto bi sve odmah i sad? E pa ne može. Nemaš pravo da želiš i sanjaš, jer… I ja sam se borio za svoje. Sjedi i šuti. Čekaj svojih pet minuta slave. Trebaš ti još hljeba pojesti i treba još vode Miljackom proteći.
Ko nam djeci reže krila?
Neću. Borim se, učim i ulažem. Znam i vidim. A moram da šutim jer si procijenio da nemam dovoljan broj dana u životu. Brojao si po sebi. E pa, nisi ti mjerilo svijeta. Nisam ja kriv, što si me ti učio visokim ambicijama i pružao mi priliku za izvrsnom edukacijom. Kako da steknem iskustvo ako sjedim i šutim. Neću – nisam ja rođen da sjedim i šutim. Previše je ovo vrijeme skupo da bi ga trošio na čekanje. Režeš moja krila – a to me boli. Odoh tamo gdje je prilika standard, a ne endemična pojava.
A tamo negdje, jedva ga čekaju. Kontrolišu njegovu mladost i nemiran duh svojim iskustvom i razumjevanjem. A on, sretan što su mu pružili priliku, radi i gradi. Nekome njegova „pohlepa“ ne smeta. Neko vrjednuje što on hoće još. Jer kad hoće još, pruži mu se prilika da uči i ostvaruje. Negdje tamo ga ne treba biti sramota što je direktor „tuđe“ firme sa dvadeset i osam godina. Jer nekome nisi premlad – nekome si presnažan.
Svoja krila širi kod onoga ko mu je pružio prostor za to. Jer zašto dozvoliti da ti režu krila, kad tamo negdje ima mjesto na kojem ih možeš raširiti. On ode, a ti gledaj i govori kako su današnji mladi umišljeni i pohlepni… Možda i jesu – ali ko ih je tome naučio? Nit’ su snjezi, nit’ su labudovi, nego neko treći, četvrti.
Primjer iz lične prakse: Kad da živim i zašto moram da se pravdam jer nisam stara? Zašto živim u sredini u kojoj su moje trenutne godine nedostatak, a ne prednost? Da li godine trebaju da budu kriterij za određivanje prava na nivo napredovanja? Vidjet ćeš ti kad…
Boli me uvijek kad mi kažu mlada si i skontat ćeš neke stvari s godinama. Sa kolikom količinom poniženja se izriče ta rečenica. Eto neću skontat… Pa naravno da hoću. Zašto živim ako s godinama ne napredujem? Ali zašto ponižavaš moje kompetencije bez da o njima nešto znaš, samo zato jer mi na licu bore ne vidiš. Jesu li bore veći znak pameti od mozga? Ah.
Tamo negdje – neko mi je dao priliku. Nije mi rezao krila. Hvala mu. Hvala mu u moje i ime one menadžerske „dječurlije“. Hvala mu što ispravlja greške našeg neiskustva i potencira snagu našeg uma i tijela. Jer, treba znati pustiti da bi raslo. Ni sjemenka ne može izrasti ako se čuva u zatvorenoj ruci, nego na otvorenoj čistini. Samo im dajte priliku… Priliku da rastu i priliku sebi da ih zalijevate. Jer… plodovi će biti mnogo slatki i kvalitetni.
Ko nam djeci reže krila? Nadam se – nikad niko više!
Znaj, da tamo negdje postoje neki genijalci koji će naše društvo učiniti boljim. Čovječe sa iskustvom, biraj da ti budeš taj koji će osloboditi kompletan potencijal tih genijalaca. Mladi čovječe, biraj da otkriješ u sebi genijalca koji će ovaj svijet činiti boljim mjestom. Biraj! Zato da nam bude bolje! Ne dozvoli da te nedostatak spoznaje o tome „kako“ odvrati od realizacije tvoga „zašto“. „Kako“ se uči, a „zašto“ se osjeća.
