Eh da oni znaju, kako je bilo kad nisi imao ništa. Prije nisi mogao doći do znanja tako lahko. Dođeš u fabriku sa sveskom, i ideš od majstora do majstora moleći ih da ti nešto kažu. A oni – šute. Neće ti reći ništa. Škole si školao da bi znao. A ti vidiš da ne znaš. Pa skačeš oko njih, trčiš da pomogneš, gledaš kako da izvučeš i najmanju informaciju. Boriš se pa saznaš nešto. Brzo pišeš u tu svesku, da ne zaboraviš. A onda, sjediš kući po svu noć i misliš o tome. To je bio vakat gdje se znalo ko kosi, a ko vodu nosi. A ove današnje generacije, nikakvog poštovanja nemaju. Eh da oni znaju kako je bio težak vakat tada – ALI NE ZNAJU.
Ne znaju ta djeca kako je vama teško bilo – jer ste tako brižno „čuvali“ svoj posao kako bi ih hranili i priuštili im da se mogu školovati. Sve ste im dali. Internet uvodili kad se plaćao po minuti korištenja ili kad je bio ograničen na 1 GB mjesečno, samo da uče – da znaju. Kupovali im knjige – nove novcate – nek djeca imaju, nek znaju, nek se ne pate. A za uzvrat ste tražili sve petice! Plaćali skupe instrukcije iz engleskog jezika, samo kako bi pričali tečno, da mogu da idu u svijet, među narod. Četvorka iz matematike izazivala je poseban režim rada na eliminisanju incidentne situacije, a eventualna trojka iz pismene zadaće maternjeg jezika pokazivala je nepismenost učiteljice i nerazumjevanje za dubokoumno izražavanje tog vašeg malog kućnog genijalca.
Redale se petica za peticom. Kupovale se najskuplje knjige. Plaćale se ljetne škole. Pružio se pristup internetu – sada već neograničen. Mali genijalci redali i dalje petice. Ona djeca što ste ih tjerali da sve znaju. Ona djeca za čiju ste se peticu iz muzičkog potukli sa nastavnicom, u osmom osnovne – jer zamislite, ona sebi umislila da je njen predmet najvažniji, i ohrabrila se da mu pokvari 5,0 prosjek. Sreća, pa ste se izborili sa svi „pomahnitalim“ nastavnicima, a kasnije i profesorima. I eto, mali upisao fakultet. Prvi na listi bio. Redali se ispiti. Ne dao Bog da padne. Šta će narod reć? Plati instrukcije, bori se. Sine, ako zagusti i „snalazi se“. Sve sam ti dao, a tvoje je samo da učiš. I učili su, i naučili. Dođe vrijeme i za cvijeće, poklone, ručak i eto proslavi se ta diploma.
A onda. Zamislite tog bezobrazluka od tih mladih. Nevaspitano i neodgojeno! Misli da sve zna. Sve mu pruženo, sve mu bilo na gotovo servirano. I došao meni da pametuje. Prvi dan, i on meni kaže da mi to ne valja ništa. Odakle mu pravo – valjalo mu je dok su ga hranili i školovali. A sad diže „na nos“. Koliko bezobrazluka u toj dječurliji leži. Oni stvarno misle da sve znaju!
Ko nam djeci reže krila?
Hraniš ga. Ne daš mu da tanjir za sobom skloni ili vatru naloži. Školuješ ga. Plaćaš sve što mu um zaželi, samo da se nečemu nauči. Hvališ ga. Učiš ga da je poseban, da je genije, da nikad niko nije uradio nešto poput njega. Oslobodiš mu svo vrijeme ovog svijeta da se razvija i gradi u sposobnog mladog čovjeka.
I zamisli – on misli da sve zna. Pitam se ko ga je tome naučio? Pitam se ko ga je tako odgojio?
Tako si brižljivo učestvovao u razvoju njegovih krila. Toliko si uložio u to da poleti i da te ponese ka boljem sutra. I tebe i druge. A onda … onda mu je neko izrezao krila. Neko, ko ne može da shvati da je tom djetu pružio sve, da bi mislilo da zna sve, i u dobroj mjeri znao dosta toga. Jer – pred njim je bilo sve vrijeme ovog svijeta da uči.
Propade investicija. Taj što misli da zna sve, zna i taj engleski i njemački za koje si mu zadnje novce izvajao, samo da se nauči da ode među narod. I on ode… a ti gledaj. Neko će biti dovoljno pametan da pruži prostor tom mladom biću, koje će vrlo brzo praktično saznati da ne zna sve, ali će biti ipak biti prihvaćen i uvažavan.
A ti ostani sam. Ti mladi su stvarno bezobrazni – uložiš u njih sve, a oni se pokupe i odu. Briga ih, samo gledaju sebe. Nezahvalnici. Bez osjećaja i duše. Briga njih, samo nek je njima dobro. A naše firme, nek propadaju…
Primjer iz lične prakse: Kako sam bila mlada i pametna. Štreberasta djevojčica koja je odgovorno učila, skupljala znanje i redala diplome, značke i priznanja. Došla u fabriku. Kancelarija ko košnica – zuji na sve strane. A ja, ja mislim da sve znam. Niko mi ništa nije govorio. Sa strane gledali, i umjereno se divili toj pametnoj djevojčici. A onda – nakon deset dana – ogromna greška. Kako je pametna djevojčica napravila grešku? Nesmotreno. Ali, to nije predviđeno literaturom. Šok i nevjerica. Došao je dan, kada sam shvatila da ne znam sve. Tako brzo i tako neočekivano. Ali, neko mnogo mudriji i sa mnogo više iskustva, samo me pogledao i izgovorio šta sam učinila. Moja krila su se povinula pred mojom greškom, ali njihovo prirodno stanje je bilo da budu raširena. Brzo sam ih ponovo raširila i poletila u nove pobjede.
Saznala sam da ne znam sve. Brzo sam naučila tu lekciju. A niko mi nije rezao krila. Hvala onima koji su bili mudri da me puste da poletim, da me puste da savijem krila i da ih opet rašitim. Zato ova krila lete balkanskim nebom. Jer je tamo neko odgovorio zadatku na pravi način – iskustveno i mudro.
Ja danas razumjemi ljude sa iskustvom. Znam koje su njihove brige. Poštujem i uvažavam njihov put ka uspjehu. Samo zato, jer mi na početku karjere nisu ni pokušali rezati krila.
Današnje ptice brzo odlete – mlado, ludo i neiskusno. Neka iskustvo pobjedi. Nemojte djeci rezati krila, jer su današnja djeca prkosna. Onakva kakvim ste ih vi učili da budu. Odletit će, a to im neće donijeti mir i sreću. Budite okidač mudrosti, i pustite ih da u ograničenim uslovima nauče da ne znaju sve, ali uvažavajte činjenicu da znaju mnogo jer ste im baš vi pružili uslove da se grade i razvijaju.
Ko nam djeci reže krila? Nadam se – nikad niko više!
Znaj, da tamo negdje postoje neki genijalci koji će naše društvo učiniti boljim. Čovječe sa iskustvom, biraj da ti budeš taj koji će osloboditi kompletan potencijal tih genijalaca. Mladi čovječe, biraj da otkriješ u sebi genijalca koji će ovaj svijet činiti boljem mjestom. Biraj! Zato da nam bude bolje! Ne dozvoli da te nedostatak spoznaje o tome „kako“ odvarti od realizacije tvoga „zašto“. „Kako“ se uči, a „zašto“ se osjeća.
