Zamislite radni komad težine recimo negdje do 1kg. Takav komad izlazi iz mašine, operater ga preuzima i spušta na paletu koja se nalazi na podu sa njegove desne strane. Eh sad, zamislite da jedna paleta sadrži takvih 200-300 komada. Za svaki komad operater se sagne kako bi ga odložio. Na kraju, zamislite da dnevno uradi 10-15 takvih paleta.
Po tu paletu dolazi operater sa naredne mašine. On obavlja sada iste pokrete dok nalaže materijal u mašinu. I tako svaki dan..
Minimalno 2000 puta dnevno u sagnutom položaju, cca. 44000 puta mjesečno. Ergonomsku analizu opterećenja kičme u ovakvim situacijama je apsurdno raditi. Pa golim okom možeš uočiti da tako ne mogu provesti svoj radni vijek bez ozbiljnih posljedica.
Sastanu se inžinjeri, rukovodioci i šefovi da pronađu rješenje. Da poboljšaju situaciju. Da olakšaju tom čovjeku koji po cijeli dan ponavlja tu operaciju. Usvoji se ideja da se ove dvije mašine povežu pokretnom trakom. U konkretnom slučaju zamijene i dotrajale mašine sa posljednom tehnologijom u toj industriji (za koju sam iskreno mislila da ću je još dugo vremena gledati samo po internet stranicama). I šta se desi? Dođeš u proizvodnju sav sretan. Pa olakšao si rad minimalno dvojici ljudi. Sada želiš da čuješ povratnu informaciju od njih. Pitaš je li sada lakše? Pa ipak se ne saginješ više, niti vozaš palete. I onda šamar!
“…Pa ne znam šta bih ti rekao. Lakše je,…a teže.”
“Kako misliš lakše ti je, a teže?!”
“Pa lakše je jer ne nosimo teret niti vozimo palete. Al’ i teže je jer sada do 9h uradimo tri palete, a prije smo samo jednu.”
Nakon što se prvenstveno prostorija okrenula oko mene, u tom trenutku sam shvatila da zapravo dosta proizvodnih radnika težinu posla mjeri prema urađenim paletama, a ne prema tome da li je njihovo tijelo pretrpilo niz položaja koji mogu dovesti do umora, a vrlo često i do trajnih posljedica.
Pa gdje smo onda pogriješili? Pitanje koje se vrlo logično nameće.
Pogriješili smo jer smo dopustili da radnici misle da nema umora, a ni rezultata dok se dobro ne potegne. Pogriješili smo jer nismo objasnili da promjene mogu donijeti koristi svima.
Kada obezbijedite radniku uslove u kojima 8h može raditi svoj posao istim tempom znajte da ste kreirali zdravo i dobro radno mjesto. Benefiti toga su mnogostruki: sretan i zadovoljan radnik koji ne ide svakih 10 dana na bolovanje->povećana produktivnost->bolje poslovanje firme.
Onaj koji će samo pričuvati radni komad i laganim pokretom ruke odgurnuti na pokretnu traku ili sljedeću mašinu nije neradnik. Nije zabušant. On je radnik koji je sa razlogom za tom mašinom. On se brine o tome da mašina neometano obavlja svoj posao, koji će za rezultat dati kvalitetno obrađene radne komade. Međutim, kada radniku kažeš da se od danas mijenjaju pa i najmanje stvari na njegovom radnom mjestu (doslovno da samo posloži alat ili odredi jedno mjesto gdje će držati radne naloge i slične dokumente) odmah naiđete na otpor i negodovanje. On MORA da obavlja određene pokrete, a ti mu sada namećeš nešto drugačije. On je prije bio u svojoj zoni komfora koju nije napustio već niz godina. On to tako radi dugo vremena i drugačije ne ide. Sve je to razumljivo. Mi smo bića navike. Ali, loše navike se trebaju mijenjati. Zar ne?!
Ako odete sada do jedne radne pozicije u proizvodnji i dobro se zadubite i osmotrite pokrete proizvodnog radnika, shvatit ćete da se zahtjevana operacija može obaviti bez dobrog niza pokreta. To se ne može eliminisati preko noći, ali uz dobro razvijenu strategiju i uz razgovor vremenom ih možete itekako minimizirati.
Posebno je bitno objasniti da uklanjanju gubitaka u pokretima nije apsolutni cilj povećanje norme. A norma je riječ od koje mnogi strahuju. Naprotiv, povećanje norme (ili kako mi to volimo reći povećanje produktivnosti radnika i kapaciteta proizvodnje) dolazi u ovom slučaju prirodno, a ne nametnuto. Ali, o normama nekom drugom prilikom.
Dakle, opet se vraćamo na benefite: Eliminisanje loših navika->uvođenje poboljšanja->olakšan rad.
Sve to dovodi do zaključka da nije bitno ulagati samo u opremu, misleći da ćemo na taj način otkloniti sve nedostatke. Bitno je ulagati i u ljude. Bitno je kreirati atmosferu u kojoj se treba raditi pametnije, a ne više. I pogotovo ne lakše, a teže.