Tešanjska kompanija “Medena Commerce” bit će domaćin generalnoj konferenciji metalske industrije “PIT MetalCon 2023”, koja će se održati 25. i 26. maja.
Ususret ovom važnom događaju razgovarali smo s Fikretom Ireizom, direktorom, Admirom Ireizom, menadžerom proizvodnje te Selmom Bradarić, menadžericom prodaje ove kompanije.
Kako je nastala i kako se razvila “Medena Commerce”?, šta znači istinski razvijati porodičan biznis?, koje su glavne prepreke metalskoj industriji na putu ka boljoj konkurentnosti?, ali i kako izgleda radni dan jednog menadžera? neka su od pitanja o kojima smo razgovarali s ovim predanim i uspješnim timom.
PIT: 20 godina iskustva, 70 visokospecijaliziranih uposlenika, 20 poslovnih partnera širom Evrope – zaista su značajne brojke Vašeg poslovanja. Kakav je bio put do ove pozicije?
Fikret Ireiz: U poslijeratnim godinama okušao sam se u trgovini. Bio je to veoma jednostavan i dobar posao, bez puno muke dolazilo se do dosta novca. Ali taj posao me nije ispunjavao: kao tehnički direktor u jednoj firmi želio sam i dalje raditi nešto bliže struci, tehnici i mašinstvu. Tako sam s dvoje saradnika, članova porodice, uz trgovinu, otvorio i malu radionicu. Tada su naišli ljudi iz USAID-a koji su tražili da investiraju u BIH. Predočio sam im svoju ideju, za kratko vrijeme postigli smo dogovor pa 1998. godine počinjemo s investicijom od oko milion KM: pravimo novu halu te kupujemo 13 polovnih mašina i započinjemo biznis bez ikakvih kupaca. Nakon tri-četiri mjeseca firma se suočava s problemom otplate kredita. Kao čovjek koji je preživio rat, mislio sam da je u tom trenutku najvažnije baviti se reperacijama te da je to najbolji biznis i na tom sam uvjerenju zasnovao biznis plan. Međutim, ono što smo mi reparirali, Bosna i Hercegovina primala je kao donacije – sistemi za vodosnabdijevanje, ventili i pumpe. Ukratko, naš program je propao. Tada sam riješio okušati se na evropskom tržištu. Imali smo halu, mašine, 12 uposlenika, teško smo vraćali kredit i morali smo naći neki posao pa smo 2001. ostvarili neke kontakte i počeli izvoziti u Njemačku, ostvaren je prvi kontakt s kupcem za kojeg i danas radimo. Godine 2004. nastupila je kriza u Njemačkoj zbog njihovog nepodržavanja američkog bombardiranja Iraka što je negativno utjecalo i na naše poslovanje. Na sreću, ovo smo brzo prevazišli. Naravno, u ovom periodu dosta smo radili i na domaćem tržištu. Selma 2008 godine završava fakultet i počinje raditi u firmi. Tada se sve promijenilo: preuzela je korespondenciju sa stranim tržištem kao i upravljanje projektima. Naredne godine pridružuje nam se i Admir i, mogu slobodno reći, od toga trenutka sve kreće na bolje. Godine 2010. ostvarili smo kontakt s autoindustrijom i tada započinje naš intenzivniji razvoj. Od tada do danas bilježimo nekoliko većih investicija, puno truda uloženog u razvoj organizacije, tržišta, najbližih saradnika i sada smo tu gdje jesmo. Danas imamo 68 uposlenih, to su uglavnom mladi ljudi i da, potpuno smo izvozno orijentirani.
PIT: Medena Commerce, slobodni smo reći, porodičan je biznis, firma koju izgrađujete sa svojim najbližima. A to danas nije baš tako često. Koliko Vama a i ostalima znači ta činjenica? Je li lakše ili teže poslovati te šta smatrate presudnim u održanju i uspjehu porodičnog posla bilo kog obima i vrste?
Fikret Ireiz: Za mene je porodična pomoć bila veoma važna, ja sam je odgajao. To mi je odgovaralo i mislim da nisam pogriješio. Porodične firme, pogotovo u početku, trebaju porodicu. Možete se susresti s problemima, ali oslonac ne gubite. Od samog početka, moj otac, koji je bio vrsni poznavalac računovodstva me pratio s tim poslovima. U međuvremenu taj je posao prenio na sestrinu kćerku pa ona danas to radi. U jednom trenutku „Medena commerce“ brojala je 18 zaposlenih članova porodice, a više od polovine zaposlenih je na neki način rodbinski vezano, tako da smo mi u pravom smislu porodična firma. Za mene kao čovjeka koji je napravio neki uspjeh, najvažnije je da se i neko iz porodice ugledaju na to i probaju ili oni ili njihova djeca, generacije da nešto slično naprave. Kada nam je bilo najteže, uvijek smo se porodično sastajali i pronašli smo dobar put.
Selma Bradarić: Roditelji nikada nisu uticali na izbor mog zanimanja, pogotovo ne otac. Prve ideje su bile da budem profesor matematike, ali već s 18 godina prepoznala sam priliku u porodičnoj firmi. Završila sam ekonomski fakultet te odmah dobila posao. Smatram da je porodični biznis veoma dobra stvar iz razloga što imate oslonac. Druga dobra stvar koju bih istakla: svaka organizacija, svaka firma radi s unutrašnjim konfliktima, a svi znamo da se iz konflikta izrode najbolje ideje. Ponekad neko i namjerno izazove konflikt da bi dobio dobru ideju. Kada se u firmi zadese neke konfliktne situacije, neki teži momenti, mi kao porodica uvijek lakše oprostimo, zaboravimo i pređemo preko toga. Admir i ja smo jedno drugom velika podrška i to u poslu pono znači. Slijedeća važna stvar u biznisu je povjerenje. Otac, Admir i ja o tome ne moramo misliti, kao najbliži saradnici imamo potpuno povjerenje jedni u druge.
Koliko je ocu bilo teško da napravi firmu i dođe do ovog nivoa, tako je teško i ovu kompaniju održavati. Vi imate sad teret i onoga što dobijate, što naslijeđujete. Imate teret onoga da i svojoj djeci nešto ostavite ako oni budu htjeli da nastave ovaj biznis, onda imate i teret okoline. Danas većina smatra ako firmu koju otac posjeduje djeca ne naslijede nit je uspješan on, a niti oni, što je po mom mišljenju pogrešno. Svakoga treba da pustimo da radi ono što želi.
Admir: Za razliku od Selme ja nisam htio biti ni profesor, niti ekonomista. Mogao sam da biram šta ću biti, ali evo ja sam odrastao s mašinama. Po struci sam mašinski inžinjer i s ocem sam tu od prvih temelja firme, tokom srednje škole i fakulteta. Naši prvi uposlenici bili su naše dajdže. I poslije njih su došla njihova djeca, odnosno nastavio se taj neki krug. U jednom trenutku smo svi bili tu, ko je god bio u široj porodici bio nezaposlen, počeo je raditi ovdje. Kada sam krenuo da radim kao student, učenik, uvijek mi je bilo draže i lakše da sam i ja tu pored oca. Kako pored oca, tako i s ostatkom porodice koji su uvijek bili tu da mi objasne nešto. Pored toga, imamo u firmi dosta starijih ljudi koji imaju zaposlene svoje rođake, djecu i dosta ljudi s istim prezimenom. Ljudi koji su vezani, i među njima se osjeti da im je laše svima raditi zajedno. Tako da mi imamo dobar spoj porodičnog biznisa na vrhu kompanije i na nižim segmentima.
PIT: Kakav je Vaš radni dan, koje sve zadatke obavljate u kompaniji i kako teče proces rukovođenja?
Selma Bradarić: Moj radni dan kreće kao i kod većine ljudi, s kafom naravno. Potreban mi je jutarnji ritual od pola sata koji trošim samo na sebe. Nakon dolaska u kompaniju prvo se bavim finansijama, pregledam izvještaje iz finansija i rasporedim zadatke kolegicama koje rade te poslove. Nakon toga, pregledavam narudžbe kupaca od prethodnog dana. Što se tiče operativnog dijela rada u firmi, uvijek gledamo da to ostavimo u prvom dijelu danu kada smo efektivniji i svježiji za rad, dok je drugi dio dana posvećen sastancima. Većinom su to sastanci s bankama, dobavljačima, kupcima ili organizacijama, komorama, donatorima i slično. Kod nas se napravila ta neka podjela posla tako da se ja uglavnom bavim radom sa ovim organizacijama, a Admir je u pogonu i bavi se proizvodnjom. Radni dan završavam između 15:30 i 16:00. Smatram da je do 14:00 efektivni operativni rad dok poslije toga slijedi sumiranje. Što se tiče rukovođenja imam dobar tim kolegica i kolega koji odrade većinu stvari sami, naravno tu su uvijek neke konsultacije po potrebi.
Admir Ireiz: Ugledao sam se na oca, tako da moj radni dan počinje veoma rano. Sjećam se da kad je počeo raditi ovaj posao, da je znao u 4 sata ustati pa raditi. Moj radni dan počinje od 6 sati, većinom budem prvi u firmi. Prvo moram pokrenuti mašine da krenu s radom. Nakon čega pregledam realizaciju prethodnog dana kako uživo, preko internih zapisa i digitalnih alata, te se krenem pripremati za tekući dan. Ujutru prvo imamo brifing od 15 minuta sa šeficom proizvodnje te kolegama iz proizvodnje. Ja sam najviše zadužen za pogon zavarivanja i djelomično za pogon montaže. U tim pogonima postoje odgovorne osobe koje su u mogućnosti da organizuju taj dio posla. Sada trenutno najviše moram ispratiti pripremu materijala, gdje imam svakodnevnu konverzaciju s kolegama jer s materijalom imamo puno problema od nastanka Covida. Na kraju dana imamo zaključak, odnosno dnevnike koje popunjavamo gdje upisujemo dnevne relizacije te pripreme za naredni dan. Oko 15:30 i 16:00 završava moj radni dan.
PIT: Koje su glavne prepreke koje mora prevazići metalska industrija u Bosni i Hercegovini kako bi ostvarila bolju konkurentnost?
Fikret Ireiz: Metalna industrija BIH je jako dobra, ima dobru histroriju i znanje. Njoj skoro ništa ne treba osim dobrog rukovođenja na globalnom nivou sa dobrim ljudima koji vode državu, i onima koji to mogu da razumiju. Mi smo za ovih 20 godina prošli čitavu Europu, sa istraživanjem tržišta te sa uhodavanjem kupaca. Danas imamo 11 ili 14 firmi za koje izvozimo kontinuirano, a ukupno 30 aktivnih kupaca. Treba samo znati da naša znanja koja imamo kako stariji tako i mlađi koji odrastaju uz starije su sasvim dovoljni. Izvoziti i raditi za Europu uopšte nije teško. Samo trebate imati ljude. Koje smo samo mi prepreke prešli, ja sam čekao vizu 3 do 4 godine ispred Njemačke ambasade samo da zakoračim u Europu, da odem tamo. Nama ništa ne treba, samo da ovo dobro poredamo i da se nastavimo razvijati.
PIT: Koliko je automatizacija, digitalizacija i generalno 4.0 industrija zastupljena trenutno u bh. metalskoj industriji? Šta ste vi uradili po ovom pitanju?
Admir Ireiz: Kada je prvi put bilo predstavljanje industrije 4.0 kada je u pitanju metal bili smo na sajmu jednom sajmu u Njemačkoj gdje smo bili oduševljeni svim onim što smo kako čuli tako i vidjeli. Sjećam se da smo se vratili u BIH i da su nam riječi bile „Pa gdje sam ja, pao s neba?“. Ali vremenom shvatiš da i nije baš sve kako je predstavljeno. Što se tiče metalne industrije u BIH, mislim da je odmakla od početka kada je u pitanju industrija 4.0 te da će s vremenom sve ići još bolje i bolje. Mi smo kao regija malo više predodređeni za manuelni rad i mislim da je to problem. Što se tiče firme Medena, nismo se potpuno digitalizirali ali idemo u tom smjeru. Sve su CNC mašine, imamo programe za programiranje i njihovog rada, koristimo dosta različitih softvera za svakodnevni rad, smatram da je i to neki vid automatizacije. Pokušavamo na sve načine da posao olakšamo i ubrzamo. Trenutno imamo projekat na kome radimo, a to je projekat za digitalizaciju naše kompanije. Na dobrom smo putu da ga privedemo kraju.
PIT: Zašto ste odlučili da budete domaćin na konferenciji PIT MetalCon 2023? Koje benefite kao kompanija vidite u ovakvom događaju? Šta biste u tom pogledu preporučili drugima?
Selma Bradarić: Ideja za ovu konferenciju se kod mene javila kada je održana PIT Adria Summit u decembru prošle godine, konferencija je po našem zajedničkom mišljenju bila uspješno organizovana u jednoj proizvodnoj hali. Jedino što mi je tu falilo su bile prave mašine da bi imali puni doživljaj. Tako sam s kolegama iz Targera se dogovorila da naredno druženje organizujemo u Medeni, naravno nakon dogovora s ocem i Admirom. Tek kasnije smo saznali da će to biti baš konferencija za metalski sektor.
Što se tiče benefita, evo sad smo razgovarali koliko smo vezani za porodičnu firmu i koliko moramo biti prisutni u porodičnom biznisu. Vrlo malo vremena vam ostaje da posjećujete takve događaje kako nama tako i našim mladim inžinjerima. Ovo je idealna prilika da jedan takav događaj dovedemo u našu firmu i da se dva dana sve to događa oko njih te da u svakom trenutku mogu biti prisutni tu. A druga stvar, kompanije u BIH, dali porodične firme iz različitih branši ili firme iz metalnog sektora vrlo malo se povezujemo, družimo i razmjenjuemo mišljenja. Za nas je veoma važno da naše poznanike iz ove oblasti ugostimo, sretnemo u ta dva dana da razmjenjujemo iskustva te da razgovaramo o prije svega pozitivnim stvarima. Eventualno i da razgovaramo o problemima, izazovima i onome s čim možemo da se susretnemo. Drugima bi preporučila da nastave da budu što otvoreniji prema ovakvim događajima. Nekad se možda više isplati žrtvovati par sati svog rada ili rada firme na nivou godine za organizaciju jednog ovakvog događaja. Dobit ćete vjerovatno mnoge druge benefite. I da, koristim priliku da u ime Medena commerce pozovem naše prijatelje i poslovne partnere da nam se pridruže 25.5. i 26.5. prije svega da se sretnemo i družimo, a znanja vjerujem da neće nedostajati.
