U eri tehnologije, one s kojom smo upoznati kao s vlastitim dlanom, kao i one čiji nam makar i samo površni prikazi raspamete um, često zaboravljamo očitu činjenicu: tehnologiju pokreću ljudi za ljude.
Često previđamo da humani koncept mora biti u pozadini svega drugog, a da je tehnologija u službi čovjeka, nikako ne obratno. U suprotnom, postigavši mnogo, (pro)mašit ćemo cilj!
Mr. Adela Mehić-Džanić, nominirana za Voice of a New Era of Leader, važno je ime na polju znanja o novim tehnologijama.
U pauzi između putovanja spremno i strpljivo odgovarala je na pitanja o ljudima i tehnologijama, procesima digitalizacije u BiH, vezi privrede i obrazovnog sistema, vrijednostima žena liderki, prenosu znanja i mentoriranju.
. . .
Adela Mehić-Džanić je liderka u IT sektoru, međunarodna govornica, mentorica i YouTuberica. Rođena je u Velikoj Kladuši. Magistarsku diplomu stekla je na Fakulteta elektrotehnike UNSA, a MBA diplomu na Vienna University of Economics and Business. Živi u Beču, gdje je karijeru gradila od početka: bez poznavanja jezika, bez posla, bez mreže kontakata.
Ako se udružimo u odgovornsti i svjesnosti jednih o drugima, onda ćemo izaći kao pobjednici života i to će nam biti uspjeh velikim slovima
Direktorica je za poslovni razvoj u IoT softverskoj kompaniji Mavoco AG. Njezin rad prepoznao je ugledni Forbes, a nominirana je za Voice of a New Era of Leader.
. . .
PIT: Ljudi i tehnologija Vaša su trajna fascinacija. Šta mislite, kako je tehnologija već sad promijenila ljude? S druge strane, koje aspekte ljudskog nikako ne smijemo smetnuti s uma dok sve više uvodimo nove tehnologije u život i poslove?
Odlično pitanje. Na primjeru kako je došlo do ovog intervjua možemo to vrlo slikovito dočarati. Mi smo se povezale na LinkedIn-u, poslovnoj mreži koja će uskoro da dosegne broj od milijardu korisnika, gdje smo brzo mogle da vidimo naša iskustva, kompanije u kojima smo radile i radimo, kontakte i interese koje dijelimo.
To je samo jedan mali primjer brzine komunikacije zahvaljući činjenici da smo konektovani i da smo, ma gdje bili, dijelom globalne priče i u sekundama možemo da posjetimo neki drugi svijet. S druge strane, budući da smo mi sami, kao ljudi, konstantno on te okruženi svim pametnim uređajima („IoT” Internet of Things”), teško je ne primijetiti da nam to ponekad postaje opterećenje i da nam zamagljuje pogled na život, bitne momente i na ono što zaista vrijedi.
Uskoro će godina kako sam deinstalirala Facebook App i Instagram App, jer sam osjetila da sam tamo previše vremena. I, koliko god da ja tamo učim i koristim ta znanja, to je često preplavljujuće i može dovesti do toga da imam previše opcija, što u konačnici zna dovesti do umora, frustracije i paralize pri izboru.
Danas svi pričaju o umjetnoj inteligenciji (UI) i o tome kako će dodatna automatizacija preuzeti veliki dio naših zadataka, počevši od onih repetitivnih zadataka i onih koje svakako želimo da ubrzamo, delegiramo i outsourceamo.
Zaista treba snažna reforma i transformacija, od društva i institucija, uz podršku eksperata i zajednice kako to iznijeti i omogućiti cijeloj populaciji da osjeti te benefite digitalizacije. I da nije sve crno u smislu da digitalizacija uzima poslove već da vraća vrijeme koje je neprocjenjivo i koje se može iskoristiti u svrhe učenja, rada na sebi, edukacijama, šetnji u prirodi, kvalitetnom vremenu sa porodicom…
Nedavno sam pročitala zanimljiv citat koji glasi ovako, parafraziram: “Ne želim da UI kreira umjetnost za mene, već da čisti, kuha, sprema i sređuje veš!”
Tako bi i tehnologija trebala da nam omogući da se fokusiramo na ono bitno u našem zivotu, na momente i uspomene koje ćemo prepričavati našim unucima, a da ne dozvoli da se mi pretvorimo u mašinu koja ide s jednog termina na drugi. Govorim iz ličnog iskustva. Koliko god da je brz tempo i obaveze nas sustižu, ne smijemo zaboraviti na sebe, porodicu i prijatelje, na kvalitetno vrijeme provedeno bez mobitela, interneta i svega onog što može da stvori šum, a ne doprinosi kvaliteti života. Fokusirajmo se na kratku lisu “must-haves”, a ne na “nice-haves” listu kojoj nema kraja.
PIT: Živite u Austriji, koja nije daleko. No, kako Vam se s te distance čine društva Balkana, BiH na putu digitalizacije? Koliko smo blizu ili daleko od savremenih digitaliziranih društava svijeta?
Opet sjajno pitanje! Rekla bih da mi tu imamo još mnogo posla pred nama. Redovi i čekanje u redu, pečati, apostile, ovjerene kopije, su stvar prošlosti ovdje. Većina stvari se završavaju online preko dizajiranih platformi za tu potrebu, ili email-a, ili telefona.
Digitalno potpisujemo dokumente, predajemo papire za povrat poreza, kupujemo vinjete, naručujemo sve za kuću, rezervišemo termine u općini digitalno, kupujemo karte za gradski prevoz, uz digitalni potpis se sve manje-više završava.
Ovo pitanje me navelo na refleksiju, da se i sama podsjetim koliko je drugačije i da zaista treba snažna reforma i transformacija od društva i institucija, uz podršku eksperata i zajednice kako to iznijeti i omogućiti cijeloj populaciji da osjeti te benefite digitalizacije. I da nije sve crno u smislu da digitalizacija uzima poslove već da vraća vrijeme koje je neprocjenjivo i koje se može iskoristiti u svrhe učenja, rada na sebi, edukacijama, šetnji u prirodi, kvalitetnom vremenu sa porodicom… Prilažem i jedan dobar primjer koji sam uočila u zadnje vrijeme.
PIT: Poslodavci u BiH često se žale na tromost obrazovnog sistema, neusklađenost s potrebama privrede. Poznati su Vam obrazovni sistemi zapadnih zemalja; možete li učiniti usporedbu s bh. obrazovnim sistemom?
Mogu potvrditi da je obrazovni sistem ovdje usklađeniji s potrebama privrede, sigurno znatno više nego u BiH, ali činjenica je da se, ako pogledamo unazad deset godina, tržište rada toliko brzo mijenja iz godine u godinu da, čak ni ovdje ni na najelitnijim fakultetima svijeta, to se ne može pratiti istim tempom.
Ako uzmemo u obzir da je ChatGPT tek proslavio godinu, ako samo pogledamo taj uticaj koji je imao na nekoliko privrednih grana, zapravo gotovo na sve, jasno je da je to teško bilo predvidjeti. Možemo da vidimo da su studenti i studentice ti koji su odmah poželjeli da eksperimentišu i da probaju sve opcije i da nadograđuju dalje na sve viđeno.
Mnogi moji poznanici više uopće ne pretražuju Google, već samo koriste ChatGPT. I već vidimo kakve će to posljedice (impact) imati na sve industrije!
Ono što sam primijetila u Austriji jeste da je mnogo jača razmjena ovdje između škola i privrede. Recimo oni imaju tzv. Lehringe, apprentices – još idu u srednju stručnu školu i rade direktno u kompanijama. To je obavezno, nije izbor. Samim time, odmah dobijaju priliku da se upoznaju s realnim sektorom, da uče iz prakse i već s 18-19 godina oni stiču prvo zaposlenje i mogu da nastave da rade u struci koju su naučili, izučili. Neki poslije toga odlučuju da idu da studiraju za Bachelor, ali ne svi. Te prakse i stručne škole su vrlo cijenjene, na odličnom glasu i samim time uče konkretne vještine koje vrlo brzo mogu primijeniti.
Kad govorimo o digitalizaciji, rekla bih da mi u BiH tu imamo još mnogo posla. Redovi i čekanje u redu, pečati, apostile, ovjerene kopije, su stvar prošlosti ovdje. Većina stvari se završavaju online preko dizajiranih platformi za tu potrebu, ili email-a, ili telefona
PIT: U savremenom svijetu, ma kako to predstavljali i bilo koju terminologiju birali, često smo tržišno određeni. Kompetitivnost je stalna realnost. U tom smislu, kako ne izgubiti pojam o sebi i težiti biti bolji od sebe, ne nužno od drugih? S druge strane, kako graditi senzibilna i odgovorna društva?
Teško pitanje! Kako ste sami rekli, bitno je ne izgubiti pojam o sebi, ostati autentičan i takmičiti se sa samim sobom, a ne sa drugima. Najteže je pobijediti sebe, zar ne?!
A, ako kontinuirano radimo na sebi, umrežavamo se s ljudima koji dijele slične vrijednosti, prepoznajemo nove trendove i spremni smo da učimo i radimo na sebi, to je recept za uspjeh.
Jer niko ne zna sve, i nema potrebe za tim. Ako je svako od nas ekspert na jednom polju i ne plaši se surađivati s osobom koja je ekspert ili ekspertica na drugom polju, onda ćemo uvijek rasti i biti aktraktivni na tržištu rada. Jer ćemo uvijek učiti a to je neiscrpno polje i inspiracija na kojoj gradimo i na čemu bi nas drugi trebali prepoznati.
Težimo tome da se takmičimo u dobrom, da podržavamo jedni druge i da se ne bojimo zdrave konkurencije.
Glede senzibilnih društava i odgovornosti, to je jako bitan point. Ja sam nedavno naširoko pričala o tome u emisiji “Između Redova” koju vodi draga prijateljica Aida Čičak.
Izgradnja nove generacije lidera podrazumijeva svjesno ulaganje, kako finansijski, tako I mentorski, ulaganje vremena
Ako se udružimo u odgovornsti i svjesnosti jednih o drugima, onda ćemo izaći kao pobjednici života i to će nam biti uspjeh velikim slovima.
Mene su roditelju učili tome od malih nogu, često svojim primjerom, manje riječima. Često su znali potrebe drugih staviti ispred svojih ili naših, uz riječi da je toj osobi potrebno više u tom trenutku nego nama.
Ja sam to shvatila ozbiljno, prihvatila srcem i trudim se prenijeti to našoj kćerci, zajedno sa suprugom. Trudimo se da se uključujemo u inicijative koje promovišu edukaciju i rad na sebi poput Bosnia and Herzegovina Futures Foundation, Iman Fondacija iz BiH, pomozi.ba, te brojne druge inicijative, kako lokalnog tako i globalnog karaktera.
Ako želimo da imamo zdravo okruženje i jaku novu generaciju, onda moramo danas da ulažemo i da se uključimo na sve načine. To je ključ napretka i održivosti.
Kako kaže kineska poslovica: „Najbolji dan za posaditi drvo je bio jučer. Drugi najbolji je danas.“
Zato budimo vlastitim primjerom dio zdrave zajednice.
PIT: Nominirani ste za Voice of a New Era of Leaders. Šta Vam već sad znači ova nominacija? U kontekstu ženskog liderstva, šta sve trebamo mijenjati u odgoju, odnosu i pristupu djevojčicama? Koje su vrijednosti u srži žena liderki?
Hvala na ovom pitanju te isticanju i promociji ženskog liderstva. Velika je čast i odgovrnost i privilegija biti nominovana među svjetskim lidericama koje će se okupiti u septembru ove godine u Beču. Zaista s nestrepljenjem očekujem ovu priliku za učenje, razmjenu i rast.
Ja sam odrasla u okruženju i u porodici gdje mi niko nikada nije rekao da nešto ne mogu zato što sam žensko dijete. Zahvaljući mom ocu i braći koji su gledali naprijed te široj porodici koja je znala vrijednost ulaganja u obrazovanje, ne samo dječaka. Naše rahmetli Nane i Majke, nažalost većina njih, nije imala tu priliku, već su živjele za kuću i poslove oko kuće, udaju i izgradnju porodice.
Danas je svijet otišao mnogo daleko u tom pogledu, ali to ne znači da nema izazova već su oni upakovani drugačije. Ne smijemo zaboraviti da je prošlo tek 50 ili 60 godina otkako žene imaju pravo na kreditnu karticu, račun u banci ili pravo glasanja i slično. To nije tako davno ni daleko.
Dalje, vidimo svakodnenvu potrebu za uzorima, role models, koji su prvi korak prema osvještenju, jačanju svjesnosti. Usto, mi kao društvo trebamo uložiti napor da se svako od nas pojedinačno osvijesti i da odbacimo stare obrasce i oblike razmišljanja i djelovanja.
Ne smije se desiti da nastavnik matematike u petom ili šestom razredu djevojčicama kaže da nije matematika za djevojčice, da su djevojčice više zainteresovane za lutkice ili posao frizerke. Moj frizer je muškarac, Sasha koji fenomenalno radi svoj posao.
Ono što sam primijetila u Austriji jeste da je mnogo jača razmjena ovdje između škola i privrede. Recimo oni imaju tzv. Lehringe, apprentices – još idu u srednju stručnu školu i rade direktno u kompanijama. To je obavezno, nije izbor. Samim time, odmah dobijaju priliku da se upoznaju s realnim sektorom, da uče iz prakse i već s 18-19 godina oni stiču prvo zaposlenje i mogu da nastave da rade u struci koju su naučili, izučili
Ne može biti da ja radim puno radno vrijeme kao i moj suprug, da podjednako doprinosim našem dobrostanju, ali da sam ja ta koja obavlja većinu kućanskih poslova i da se od mene očekuje da budem majka, žena, kraljica???
Moramo svjesnije da uđemo, prije svega, u dijalog sa samima sobom, da osvijestimo naše pristrasnosti, koje svi imamo i da prestanemo da dijelimo poslove na muške i ženske, već da se razlikujemo po interesu, talentu, vještinama, željama itd.
Žena liderica je ona koja je svjesna sebe i svojih kapaciteta, ne bježi od izazova, konstantno i kontinurano uči, radi na sebi, promoviše i podržava druge. Kako zna cijeniti sebe i svoj mir, tako radi na tome da je njezin tim, porodica i zajednica spremna za nove izazove. Ne bježi od grešaka, štaviše ide ususret novim izazovima s osmijehom na licu i raširenih ruku.
PIT: Je li društvo BiH svjesno snage i vrijednosti, uvjetno rečeno, dijaspore? Možemo li više, konkretnije i snažnije za promjene nabolje? Samo u BiH mnogo je inicijativa, grupa, strujanja, što je svakako dobro jer omogućuje raznolikost. Često se, međutim, čini da ne možemo prevazići ipak pojedinačne interese.
Ja sam već navela jedan sjajan primjer, a to je BH Futures Foundation gdje smo svi ujedinjeni. Fondacija slavi naredne godine punih deset godina i sjajan je primjer koji se treba studirati da se vidi kako se može zajedničkim snagama do višeg cilja, a to je svjesno ulaganje kako finansijski tako i vremenski, mentorski u nove generacije lidera.
I tamo su i Emir, Adela, Valerija, Momčilo, Radmilo, Eddie, Senad, Melvisa – svi ujedinjeni da to iznesu za dobrobit zajednice.
Zaista je krajnje vrijeme da to osvijestimo i da radimo zajedničkim snagama.
Žena liderica je ona koja je svjesna sebe i svojih kapaciteta, ne bježi od izazova, konstantno i kontinurano uči, radi na sebi, promoviše i podržava druge. Kako zna cijeniti sebe i svoj mir, tako radi na tome da je njezin tim, porodica i zajednica spremna za nove izazove. Ne bježi od grešaka, štaviše ide ususret novim izazovima s osmijehom na licu i raširenih ruku
Naravno uvijek će biti onih koji će pokušati na sve načine da to opstruiraju, ali primjeri poput ovih navedenih moraju da budu glasniji i zastupljeni u svim medijima da nadjačaju i izbace takve teme iz mainstreama-a.
Drugi primjeri mogu biti sjajne inicijative koje je nedavno pokrenuo USAID. Jedna od tih je i mentoring projekat s ekspertima iz svijeta koji će da mentorišu mikro preduzeća (svih branši) na globalnoj ekspanziji.
PIT: Često Balkan navodite kao primjer adaptacije na promjene, naše ljude kao primjer otpornosti i snage potrebnom današnjem svijetu. Je li to doista tako, jesmo li svjesni ovih vrijednosti?
To jeste tako! Samo pogledajte stručnjake i stručnjakinje koji su, kamo god da su otišli, napravili uspjeh. Ama gdje god! Procvjetali, što bi rekla moja prijateljica Nadina. Znači, ako nas stavite u plodno okruženje, mi ne odustajemo, grabimo i idemo naprijed. U Austriji je bosanskohercegovačka zajednica najintegrisanija u društvu, visok procenat druge generacije završava fakultete, radi se na visokim pozicijama, preuzima se odgovornost i, još na to, mi ne zaboravljamo odakle smo došli, već i nastavljamo da gradimo i ulažemo u našu domovinu.
Naše gene bi trebalo dublje i bolje proučavati i izučavati, ali vjerujem da je to povezano s tim kako smo odrasli, uslovima u kojima smo porasli. Moja generacija pamti ratne godine, naše djetinjstvo je stalo tada, izgubljeno, mi smo se morali hitno uhvatiti u koštac sa životom i svakodnevno smo sebi dokazivali da možemo i tu snagu mi svakodnevno crpimo i gradimo na njoj dalje.
S druge strane, ako pogledate BiH, vidjet ćete koliko mladih ljudi otvara firme, odlučuje se na taj veliki korak, stvara nove poslovne prilike za sebe i svoj tim. Te firme uglavnom rade s inostranstvom i njihov kvalitet i usluga su svjestki i značajno su pozicionirani i cijenjeni.
Mislim, kada bi svako od nas svakodevno razmišljao o tome koliko možemo, znamo i koliko je pozitivnih primjera, da će nam ti primjeri dati snage da idemo dalje i da se ne damo negativnim vijestima i prognozama.
PIT QualityCon 2024: “Totalno upravljanje kvalitetom: Izvrsnost je u detaljima!”
PIT: Mnogo se govori o klimatskim promjena; no, sasvim sigurno, opet nedovoljno. Globalne su i tiču se svih. U kontekstu potrebe za djelovanjem, kakve su perspektive IT sektora glede ovih važnih pitanja?
Upravu ste, nedovoljno se nažalost radi na njima, kako u BiH, tako i globalno jer se svijet susreće s promjenama i izazvoima nevjerovatnom brzinom (unprecedented changes). Nekad se čini da je svaki dan neki novi izazov, jučer je globalizacija, danas UI, sutra globalni nemiri i rat. A moramo i biti dovoljno otvoreni da kažemo da neki ljudi na značajnim pozicijama, čak i predsjedničkim, otvoreno negiraju klimatske promjene i kažu da je to sve izmišljotina i da je to “samo vrijeme”.
Ono što je jasno danas da su sve kompanije posvećene ESG ciljevima, mnoge imaju jasno definisnae targete do 2030. na redukciji environmental impact-a. Svako od nas pojedinačno i kolektivno snosi odgovornost i treba da se propita kako može doprinijeti redukciji CO2, recimo.
Naprimjer, mi gledamo da radimo što više sastanaka online, da putujemo samo kada je neophodno, da surađujemo s kompanijama i partnerima koji imaju iste i slične ekološke ciljeve, da promovišemo green energy iz obnovljih resursa, da svjesno koristimo prirodne resurse (vodu, struju i gas) i trudimo se da sami sebi postavljamo izazove da budemo što bolji prema prirodi i da štitimo resurse i trudimo se biti primjer drugim kompanijama i individualcima.
Jedna je planeta, tako da nam je svima u interesu da pripazimo, da je čuvamo i sačuvamo za narednu generaciju.
. . .
Čitajte i Kako studenti u Bosni i Hercegovini percipiraju etnokonzumerizam?
