Godina je 2009.
16. avgust, Berlin.
Tvoje ime je Tyson Gay, jedan si od najbržih sprintera na svijetu.
Trčiš finale IAAF Svjetskog prvenstva, trka na 100 metara.
Ispališ se kao metak. Istčiš 100 metara za 9,71 sekundi.
Prije godinu dana bi to bio svjetski rekord na sto metara.
Ali prc.
U traci lijevo do tebe je trčao neki ludak, starci mu drže neku prodavnicu u Sherwood Contentu na Jamajci (cca1500 stanovnika).
A on lud.
Ajd’ što je lud, nego je upravo istrčao svjetski rekord na 100 metara.
9,58 sekundi.
I maznuo ti zlato. Trebaš li se osjećati loše?
I da i ne.
Da, jer si čitav život trenirao, istrčao trku života, a završio drugi.
Ne, jer je lik kraj tebe Usein Bolt, najbrži čovjek koji je ikad obuo sprinterice i stao na stazu.
A i istrčao si najbržu trku u istoriji svoje zemlje, nema niko brži pod tvojom zastavom (čak ćeš i popraviti taj rekord na 9,69 naredne godine).
Trebaš biti ponosan, tvoj rad se isplatio, ušao si u istoriju.
Al’ garant te i pojede što nisi prvi.
Šta je ovaj kraj tebe jeo jutros kad je toliko brz?
Tako je to, uvijek postoji neko brži, pametniji, ljepši.
Viktor Frankl u svojoj knjizi „Zašto se niste ubili?“ lijepo kaže: Nekad ne možeš u potpunosti kontrolisati šta ti se dešava u životu, ali svakako možeš kontrolisati kako se osjećaš povodom toga.
Dakle, dragi Tajsone, nije do tebe, brz si kao zec, ali ima neko malkice brži.
E sad, pitanje.
Koliko puta ste se osjećali kao naš mučeni Tyson?
Koliko puta ste dali sve od sebe, a to nije bilo dovoljno?
Koliko puta vas nisu unaprijedili ili podigli platu, a vi baš bili dobri?
Koliko puta vam je pala roletna od ljutnje zbog stvarne ili imaginarne nepravde, ili stvarnog ili imaginarnog neuspjeha?
U prosjeku karijera traje nekih 35 godina (zavisi šta radite), i nemoguće je da stalno ide kako treba, da stalno napredujete. A budimo realni, u tih 35 godina, mora da naiđe neko ko je bolji od vas, brži uzbrdo ili šta već.
Najveći je problem kako se nosimo sa tim.
Recimo, na jednom poslu sam bio jako jako ljut što nikako da dobijem povišicu. A satrao se radeći, navozao se k’o konj.
Dali onom pored mene više para, meni rekli da treba još malo da se dokažem.
Srce mi bolan puklo.
Nije taj kraj mene bio neki pretjerani Usein Bolt, ali iz današnje perspektive, i ja bih njega unaprijedio, a ne mene.
A uopšte, šta je uspjeh, i kako ga mjerimo?
Jel’ plata od 4000 Maraka uspjeh?
Jer ako jeste, sigurno si nešto dao za nju.
Vjerovatno činjenicu da u 16:00 nisi otišao kući već tri godine.
Svi bismo mi negdje duboko u sebi željeli hljeba bez motike. Ili da motika nije baš previše teška.
A teško da to može. Uspjeh bez truda i odricanja se dešava uglavnom na filmu, mada i tamo dosta rijetko.
U većini slučajeva i ne znamo šta je taj tamo neki naš dušmanin uradio da bi bio tu gdje jeste, koliko i čega se odrekao. Neko vremena, neko života, neko obraza.
Svejedno je na kraju.
Treba dati najbolje od sebe i ne porediti se previše sa drugima.
Moj djed Brko je imao psa, zvao se Šarko. Šarko je bio mali mješanac, čupav i siv. Svako Božije veče je lajao kao blesav, jer blizu kuće prolaze divlje svinje. Šarko protiv divlje svinje nije imao nikakve šanse u duelu 1 na 1, ali je pošteno radio svoj posao, i bio baš dobar pas čuvar. Nama najbolji. I najdraži. Dedu nikad nije ložilo da kupi rotvajlera. Šarko je radio svoj posao tačno kako treba i koliko treba, srčano i predano, i za to bio nagrađen pilećim batakom ili nogicom iz supe, i tonom ljubavi. A divlja svinja nikad nije ni ušla u dvorište na zakazani okršaj.
U knjizi The subtle art of not giving a fu*k Marka Mansona možete pročitati da stalna želja za pozitivnim iskustvima stvara negativna iskusta.
U prevodu, ako se stalno jedete što niste najbolji, najpametniji, najplaćeniji, najbrži uzbrdo, biće vam još teže da to i postanete.
Da se razumijemo, ne treba dići ruke i pasti u neku melanholiju, ali treba nekad malo stati i razmisliti.
Za kraj, šta ste do sad uradili, i na šta ste ponosni?
Da sretnete desetogodišnjeg sebe, šta bi vam rekao? Da li bi bio ponosan?
E to vam je otprilike prava mjera.
I da, neka me nisu unaprijedili kad sam se ono napinjao i durio, naučio sam baš dosta iz toga.
Ajd uzdravlje!
