Koncept načina poslovanja potpuno se promijenio u posljednjih nekoliko decenija. To je posebno vidljivo u proizvodnim industrijama. Ranije je, uglavnom, posjedovanje procesa planiranja proizvodnje bilo uobičajeno samo za velike proizvođače. Međutim, proizvodni procesi postaju sve sofisticiraniji i složeniji i u malim i srednjim preduzećima kako bi i oni mogli odgovoriti visokim zahtjevima tržišta i postići potreban nivo konkurentnosti. Velika diverzifikacija proizvoda, kratki rokovi isporuke, kompleksniji proizvodi, otežana nabavka sirovina, samo su neki od faktora koji modernu proizvodnju čine izazovnom.
Naravno svi ovi trendovi vrijede i za našu BiH industriju. U razvijenim industrijama već se podrazumijeva da sve kompanije, pa i one male, imaju implementiran proces planiranja proizvodnje, bilo da se radi samo o klasičnom načinu planiranja sa planiranjem kapaciteta, provjere stanja potrebnih resursa i terminiranja ili sve više, što sada postaje standard u eri masovne digitalizacije proizvodnih procesa, naprednom ili dinamičkom načinu planiranja i terminiranja proizvodnje.
Čini se da su i oni najuporniji od kojih čujemo rečenice kao što su „Imam ja to sve u glavi“, „Zna to naša proizvodnja i snalaze se oni“, „Ovako mi radimo oduvijek i pozitivno poslujemo“, „Ako ne stignemo radit ćemo u subotu“, „Završit ćemo vam ovo kad stignemo“, „Ma potvrdit ćemo i ovu narudžbu pa stići ćemo nekako“ itd. postali tiši i svjesni da ni oni više ne uspijevaju plivati u stihijskom odvijanju njihovih proizvodnih procesa.
Štaviše, sve češće možemo čuti rečenice „Moramo se i mi bolje organizovati“, „Moramo napraviti neki plan kako da riješimo sve zakašnjele narudžbe“, „Ne smijem proći kroz proizvodnju jer me svi nešto pitaju kako će i šta će uzeti kao prioritet da realizuju i gdje im je sirovina za narudžbu koja „gori““,“I kad kući dođem stalno me zovu na telefon“, „Ne mogu ja na godišnji odmor sve dok radi naša proizvodnja“, „Može li se i kod nas implementirati to planiranje proizvodnje“ itd.
Možemo li ovo ocijeniti kao dovoljno pozitivan impuls da se ipak pomalo mijenja svijest i u našim kompanijama?
Pozitivan impuls definitivno jeste, ali čini mi se ipak da je nastao više iz nužde, kako bi se ključni ljudi kompanije riješili samo dijela stresa uzrokovanog stihijskim načinom odvijanja procesa, kašnjenja isporuka prema kupcu, potvrđivanje rokova isporuka narudžbi procjenom „iz glave“ i sl. nego li poznavanjem svih benefita koje sa sobom donosi uspješno implementiran proces planiranja proizvodnje.
Deklarativno, većina kompanija će se složiti da je planiranje proizvodnje veoma bitan proces i da je baš to ono na čemu bi trebali da rade na putu njihovog rasta i stvaranju konkurentske prednosti. Ali, kada je u pitanju sam proces implementacije planiranja proizvodnje na taj korak i put se odlučuje krenuti samo nekolicina.
Zanimljivo bi bilo analizirati šta je najveći razlog, odnosno, šta je to što je presudno u donošenju odluke kod ovih kompanija koje se odluče da krenu na ovaj put implementacije procesa planiranja proizvodnje. Vjerujem da je ipak kod većine prelomna tačka kada krenu na taj put upravo taj nivo stresa uposlenika kada se proizvodno poslovni procesi u ovim kompanijama dovoljno zakomplikuju, posebno onih uposlenika koji su u direktnom kontaktu sa kupcima, a kojima više ponestane izgovora na pitanja zašto kasni narudžba, kada će roba biti isporučena, koji datum isporuke mogu potvrditi itd.
Ostaje ključno pitanje zašto kompanije ne vide druge benefite uspostave planiranja i terminiranja proizvodnje. Odgovor na ovo pitanje možemo djelomično pronaći u nedovoljnom poznavanju svih benefita koje njihova kompanija može dobiti. Oni koji možda deklarativno i prema definiciji znaju šta su ti benefiti ipak čini se nisu dovoljno uvjereni i upoznati šta to zapravo oni dobijaju, a šta moraju uložiti kod implementacije planiranja proizvodnje.
Ako se sumiraju svi utisci sa terena onda su osnovni razlozi (čitaj tipični izgovori) za to najčešće da kompanije:
- Smatraju da mogu obezbijediti dovoljnu efikasnost svojih resursa i dovoljno kvalitetno upravljati procesom proizvodnje i bez planiranja proizvodnje
- Nisu u dovoljnoj mjeri upoznati sa svim benefitima i poboljšanjima koja dobijaju implementacijom procesom planiranja
- Smatraju da im vrijeme i resursi koji bi se trošili na proces planiranja ne bi donosili dovoljne benefite
- Smatraju da im je za planiranje proizvodnje potrebna isključivo skupa softvarska podrška
- Nepoznavanje samih koraka pri implementaciji procesa planiranja
- Nedostatak resursa koji bi se posvetili projektu implementacije
- Nedostatak alata za planiranje itd.
Na nama je ipak da razbijemo te predrasude, a posebno one da je za planiranje proizvodnje potrebno samo kupiti skupi softver i onda su svi problemi riješeni. Neki koraci se ipak ne mogu preskočiti, a definisanje samih procesa unutar kompanije je elementarni korak i preduslov svakom narednom koraku na putu kompanije prema cilju zvanom Industrija 4.0.
Pratite i dalje PIT.ba jer ćemo u nastavku detaljnije objasniti i koji su to benefiti implementacije procesa planiranja proizvodnje, koji su najbolji koraci pri toj implementaciji te na koji način možete riješiti planiranje proizvodnje i koje vrste softverskih rješenja namijenjenih planiranju i upravljanju proizvodnjom postoje na putu digitalizacije jedne proizvodne kompanije.
