>
Ima zimsko, ima ljetno. Ima i efikasno ili ga nema.
Išle kazaljke naprijed ili nazad, svejedno nekako uspijemo biti nenaspavani, ne stizati sve ili ne stizati ništa. Dakle, do nas je nije do kazaljki.
Kažu ako želiš da se naspavaš, lezi ranije. Zvuči jednostavno. Pa i jeste. Čak je i izvodljivo. Dva dana. Dvije noći. Već treću se nešto otme kontroli.
Kao i radni dan. Dođe se ujutro, sa puno energije i životne radosti. Nenaspavno, ali to je potisnuto.
I krene. Karneval. Od poziva, posjeta, sastanaka, mailova. Beskonačna traka i beskonačne horde tema i pitanja.
I sve je važno i sve je „da samo“. A, ništa nije važno i uvijek je „i još nešto“. I prođe dan, a onaj veseli sa početka dana ostane smoren i iscijeđen kao limun sa prekrasnim osjećajem da se slomio radeći, a ništa nije uradio. Bar ništa vidljivo. I opipljivo.
I tako dan za danom. Danju se slomi, ne uradi ništa. Noću se ne naspava jer nije legao rano. Nije legao rano, jer je pokušao nešto stići li ne daj Bože uživati u slobodnom vremenu. I tako ukrug. Bez nade da će se nešto promijeniti. A, promijeniti je lako – ako liječimo uzrok, a ne posljedicu.
Dakle, šta je uzrok beskonačnog curenja vremena, stalne žurbe i letanja, a bez nekih rezultata. Da se ne lažemo, ima tu kratkoročnih rješenja koja su samo pobjede kratkog daha, kao adrenalinski udar koji pogura mozak da ide dalje. Jer ima osjećaj da je nešto napravio.
Kažu, treba dan planirati, staviti na papir, unijeti u neku aplikaciju, uklesati u kamenu ploču. Šta god. I onda gledate kako se taj plan raspada, a već do podne ga se i ne sjećate. Zašto? Zato što ne vidite šta vam uzme papir sa planom, zgužva ga i baci u kantu za smeće. Ne vidite ko vam to uradi. A, sve vam je pred nosom.
Možda ste previše dostupni, pa su vaši saradnici, kolege i partneri navikli da ste tu da im i pertle vežete ako zatreba. I to je ok, lijepo je biti na raspolaganju svojim ljudima. Ali, treba nešto i uraditi. Od vezanja pertli se ne živi.
Nije jednostavno ostati fokusiran na ono što ste isplanirali i što je važno, kada vas svake sekunde neko prekine „da samo“.
Nije jednostavno ostati fokusiran ni kada vam sve skreće pažnju, ili vam je nešto dosadno pa i sami se potajno nadate da će vas neko prekinuti. Nije baš jednostavno biti okrenut ka cilju ako se sa ciljem ne možete identifikovati. Ili ako ne znate zašto to radite, narodski rečeno. Dodatni problem je ako ne znate razdvojiti hitno i bitno, jer sve je hitno i bitno, pobogu.
Elem, čini mi se da se uzroci ukazuju. Najčešći uzrok je „samo da“ – horda ljudi koji će vas milion puta dnevno prekinuti samo da pitaju nešto. Tipa, šta mislite o pčelama radilicama u Tanzaniji i kako riješiti problem što ne daju med kao prije.
Neki dođu lično, neki zovu, neki pišu. A, vi kao Majka Tereza imate razumijevanja za svakoga, imate i odgovor za svakoga (pa makar on bio na Google koji svi znaju koristiti, ali eto vama je lakše) i vrijeme za svakoga.
Radikalan korak broj jedan: odrediti vrijeme u danu kada vas mogu nešto pitati (usmeno, pismeno ili na zapisnik sa dva svjedoka). Ma da, baš sam pametna, pa ne može to. Oni stalno dolaze i zovu i šta sve ne. Pa, može. Fino. Kažite: Ne! Ne mogu sad. Dođi kasnije. Ili budite još odvažniji, pa recite: pokušaj to uraditi/odgovoriti sam. Biće malo drame na početku, ljutnja, suze, jad, očaj, nevjerica. Ali budite hrabri i istrajni. Možete vi to. I za vrlo kratko vrijeme ćete vidjeti kako su sretni jer sada sami mogu vezati pertle.
Naravno, što je hitno – hitno je i to se mora napraviti, ali već znate procijeniti šta je hitnost, a šta je lijenost. Na hitnost reagujemo, lijenost liječimo.
Kad smo to lijepo riješili, idemo dalje. Ako ne znate zašto nešto radite ili ne vjerujete u ono što radite, onda ćete sami ganjati po hodnicima ove „samo da“ kako bi vam pojeli vrijeme i kako bi se vi na kraju osjećali bolje kada nešto ne napravite. To je kupovina vremena i odgađanje neizbježnog.
Radikalan korak broj dva: razmislite o onome što radite ili trebate uraditi i kako ćete ga preoblikovati u nešto što će imati isti rezultat, ali vi ćete vjerovati u to. Dajte mu smisao i svrhu. Primjera radi – trebate prodati. Naravno da treba, svi nešto prodaju. Prodaje se da bi se prodavalo. I kada to tako postavite, logično je da to postaje dosadno, da ne vidite više smisao i muka vam je od toga. Svaki dan prodajete, nekad kupe, nekad ne kupe. A, vi morate prodavati i prodavati. Evo i meni je loše.
Ali ako razmislite o tome zašto baš vi prodajete, zašto baš to prodajete i u konačnici kako to utiče na život onih koji to kupuju, lako ćete doći do smisla.
Pa ako prodajete čokoladu, razmislite o tome kako će ljudi koje je kupe i pojedu biti sretni. Ili kako će neko dijete biti sretno kada dobije tu čokoladu.
Nemojte razmišljati kako danas opet morate prodati hiljadu čokolada, nego kako ćete danas podariti hiljadu osmijeha. Znam da je hipijevski, ali pokušajte. Ništa vas ne košta.
I šta bi nam mogao biti treći uzrok, ah da – planiranje. Kako god, vratimo se planiranju. Ok, napravite plan, to do listu ili nešto treće. Još samo da ga se držite. A, zašto ga se ne držite? Ne znam. Vi znate. Razmislite malo o tome šta planirate i kako planirate. Nije plan bolji ako ima 486 stavki.
Najbolji je ako ima jednu koja ima smisao i kada je uradite napraviti će vidljivu razliku.
Ovih 486 može biti i 3486, ali ako se ni nakon njih neće ništa promijeniti, onda čemu sve to.
Planirajte smisleno, ne samo da bi planirali.
Radite smisleno, ne samo da bi radili. I naspavajte se, zaslužili ste.
