Voltaire je rekao da sudiš čovjeku prema pitanju koje postavlja. Mislim da je to tačno. Budući da niko od nas nije savršen i svi ne ispunjavamo svoje standarde, ono što je važno jesu pitanja koja postavljamo – o sebi i drugim ljudima – u našoj težnji za samopoboljšanjem. Ono što je bitno jeste borba koju vodimo dok radimo na pronalasku odgovora.
Prije nekoliko godina napisao sam djelo o 12 pitanja za koja mislim da bismo ih trebali postavljati sami sebi svakodnevno. Obrađena su pitanja o firmi koju vodimo, brigama kojima se prepuštamo i svrsi koju smo sebi zadali. To su pitanja čiji su se odgovori mene mnogo promjenili, kako sam ih sebi postavljao kroz život i nikada nisu propustili da me ne učine boljim ili da mi zadaju nešto za razmišljanje.
Također sam shvatio da ne rješavaju sve što ja mislim da je bitno. Dakle, ovdje je još 13 pitanja koja će vam promjeniti život ako im dopustite – ako ih dosljedno postavljate i pokušate iskreno odgovoriti.
Kako mogu biti jači za ono što predstoji?
Ernest Hemingway navodno je rekao da je problem prvi nacrt svega – koji, od svih lijepih stvari koje je Hemingway napisao, može se primjeniti ponajviše na kraj njegovog romana „Oproštaj od oružja“.
Jedan put je izazvao Hemingway-a više nego drugi – to se vidi na posljednim stranicama koje je preradio nešto oko 47 puta. To se pojavljuje nakon što je od protagoniste Frederic-a žena preminula nakon što je rodila mrtvo novorođenče i još uvijek ima poteškoće da shvati smisao tragedije koja ga je zadesila. „Svijet lomi svakoga“, napisao je Hemingway,“ i poslije su mnogi jaki tamo negdje slomljeni. Ali oni koja nisu slomljeni ubijaju“.
Svijet će nas slomiti. Slama sve. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Pitanje: Hoćemo li se uspjeti oduprijeti tome? Ili ćemo prihvati volju svemira i umjesto toga postati jači tamo gdje smo bili slomljeni? Oni koji se ne mogu slomiti ne mogu ni naučiti, i ne mogu biti ojačani za ono što se dogodilo. Postoji oblik japanske umjetnosti koji datira iz 15. vijeka i zove se „kintsugi“. Majstori popravljaju slomljene tanjire, šolje i zdjele tako što pukotine popunjavaju zlatom. Legenda kaže da je ovaj oblik umjetnosti nastao iz namjere da se ožiljci pretvore u nešto prelijepo. To je ono što možemo biti: bolji, ljepši i jači nakon svega onog što se dogodilo.
Koje knjige su promjenile tvoj život?
Kad sam bio tinejdžer, započeo sam naviku koja će promijeniti tok mog cijelog života. Svaki put kad bih upoznao uspješnu ili važnu osobu kojoj sam se divio, upitao bih ih: „Koja je knjiga koja ti je promjenila život?“. A onda bih pročitao tu knjigu. (Na primjer, na fakultetu sam bio dovoljno sretan da upoznam televizijskog voditelja dr. Drewa koji me okrenuo Stoicizmu).
Ja sam volio knjige i bio sam veoma željan dobrih stvari – ono što je ekonomist Tyler Cowen nazvao „potresnim knjigama“. One koje vas potresaju. One koje sve okrenu i izokrenu. Također sam shvatio da postoji toliko knjiga, a samo malo vremena. To je bilo poražavajuće.
Ako je knjiga promjenila nečiji život – koja god da je tema ili stil – bila je vjerovatno vrijedna investiranja. Ako ih je to promjenilo, pomislio sam, to bi mi barem moglo pomoći. To je navika koju sam nastavio i danas. Ne postoji bolji način da saznate šta čitati ili koje teme istraživati nego pitati i izdvajati iz iskustva ljudi kojima se diviš.
Da li bijes ovo poboljšava?
Dali ste vrlo pažljive upute, koje su zanemarene, što je dovelo do skupih posljedica za obje strane. Vi ste vrlo uljudan vozač, ali evo osoba vam još uvijek trubi i pokazuje srednjak. 50 puta ste ponovili svom djetetu da radi svoj školski projekat, i evo ga sada, noć prije roka, žali se kako mu treba pomoć.
To su frustrirajuće situacije. Postoje ljudi koji se oko toga vrlo lako naljute – to je čak i prirodno. Ali samo zato što je prirodno ne znači da je dobra ideja. Marko Aurelije je u svojim „Meditacijama“ rekao: „ Koliko su štetne posljedice bijesa … od okolnosti koje su ih probudile u nama“.
Lutnja skoro uvijek stvari napravi gorima. Skoro uvijek nanese štetu – iskoristi situaciju koja je već nesretna i napravi je gorom. Biti bijesan nije dobro za tvoje srce. Nije dobro za tvoj um. Nije dobro za ljude oko tebe. Pusti ga na miru.
Da li sam ljubazan ili pametan?
Kad je Jeff Bezos bio dječak, čuo je obavijest javnog servisa protiv pušenja koja je objasnila koliko minuta svaka cigareta smanjuje životni vijek osobe. Njegovi djed i baka su bili pušači. Jedan dan, poput tipičnog nadarenog djeteta, primjenio je svoje nedavno stečeno znanje i ponosno rekao svojoj baki: “Izgubila si devet godina svog života, bako!”
Bezosova baka je sasvim razumljivo počela plakati. Bezosov djed odveo je unuka na stranu i naučio ga lekciju za koju kaže da je ostala s njim do kraja života. „Jeffe“, njegov djed je rekao, „jednog dana ćeš shvatiti da je teže biti ljubazan nego pametan“.
Opasna pretpostavka koja hara u današnjem društvu jeste da je „biti u pravu“, dozvola da se bude umišljeni kreten, te da vas izuzima od potrebe za uvjeravanjem nekoga ili čak najobičnije pristojnosti. Biti u pravu nije uvijek dovoljno. Trebamo ljude koji mogu biti ljubazni, koji su spremni uložiti vrijeme kako bi razumjeli one koji misle drugačije i uvjeriti ih. Da ih poštuju. Treba nam puno manje poniženja i puno više poniznosti.
A to počinje s tobom. Prije nego što vam iz usta izlete „pametne i mudre“ riječi, zastanite i zamijenite ih s poštovanjem, strpljenjem i ljubaznošću.
Da li me ovo približava mom idealnom životu?
Mislim da mnogi ljudi griješe kad pokušaju izgraditi život prema svom savršenom danu, umjesto da grade život oko savršenog dana.
Ljudi misle da moraju živjeti život koji ne žele dugo, kako bi na kraju, u dalekoj budućnosti, mogli učiniti ono što žele jednog dana. Oni trebaju zaraditi milione ili postati slavni ili zaraditi svoj veliki odmor. Zatim, i tek tada, oni mogu ostvariti svoje ciljeve.
Mnogi od nas su fokusirani na postizanje velikih ciljeva, ali mislim da je bolje znati kako izgleda vaš savršeni dan. Zatim, uz svaku priliku i izbor zapitajte se: Da li je to sve bliže ili dalje? Da li vam davanje pozitivnog odgovora za ovaj posao u New Yorku donosi mnogo novca … ali dolazi li po cijenu odgađanja vaših snova? Čini li se super vožnja gradom radi intervjua za televizijsku emisiju? Da.. Ali to je zapravo miljama daleko od posla koji bi trebali raditi, i koji je stvarni povrat uloženog u ovo dizanje ega?
Znanje kako želite da vaš život izgleda, svakodnevno pomaže vam da odvojite bitno od nebitnog, neobavezno od potrebnog. To su rijetko jednostavni izbori, pa svi možemo koristiti pomoć.
Da li me to spriječava da se ponašam pravedno, umjereno, hrabro ili mudro?
Bez pitanja, stvari idu loše. Često sve odjednom i u javnosti. Pitanje koje bismo trebali postaviti sebi kad se ovo desi – kad se bukvalno bilo šta dogodi nama – nije: “Je li ovo fer?”, “Čija je ovo krivica” ili “Kako ću se oporaviti?”. Umjesto toga, trebamo postaviti pitanja koja su Stoici pitali sami sebe: “Da li me ovo spriječava da budem dobra osoba?”, “Da li ovo utiče na moj karakter?”
Vise od 99% vremena odgovor je ne. Što znači da znaš tačno kako reaguješ. Tako što ćeš nastaviti dalje. Spuštajući se na vrline i standarde koje si postavio sebi. Kao što je Marcus Aurelius podsjetio sebe: „Samo da učiniš pravu stvar. Ostalo nije važno“. Ništa te ne može zaustaviti da postupaš sa takozvanim kardirnalnim vrlinama. Ništa nije pogoršano njihovom pojavom.
Nije važno hoće li se drugi ljudi izvući radeći loše. Nije važno hoće li ljudi cijeniti žrtvu onoga što ćete učiniti. Nije važno da li možda neće uspjeti. Nije važno hoćete li biti kritikovani ili osuđivani – ako je ispravno, pravo je za vas. I ništa vas ne može spriječiti da to pokušate.
Zašto me briga šta oni misle?
Postoji trenutak kojeg se gotovo svi sjećaju iz djetinjstva. Upravo su dobili nešto što im se svidjelo – novu košulju, novu igračku, frizuru za koju su mislili da je super – i s njom se pojavili u školi…samo da bi bili nemilosrdno zadirkivani i ismijani zbog toga. Mnogo je kanti za smeće napunilo ovo iskustvo – igračka, košulja, svega što više nije bilo isto od kada se pojavio neki kreten.
O tome je govorio Marcus Aurelius prije 2000 godina u „Meditacijama. „Nikada me ne prestajete čuditi“, rekao je sebi, a sada svima nama. „ Svi volimo sebe više od drugih ljudi, ali više se brinemo za njihovo mišljenje nego za naše“.
Ponosni smo na posao koji smo obavili sve dok nas nesigurni šef ne napadne zbog toga. Uzbuđeni smo zbog knjige, filma ili proizvoda koji lansiramo dok ne pročitamo kritike. Osjećamo se da napredujemo u teretani dok neko ne napravi neugodnu primjedbu. Vjerujemo im više nego što vjerujemo sami sebi. A onda smo jadni.
Ovo nije način života. Moramo razvijati vlastite visoke standarde, vlastito čvrsto mišljenje o tome šta je ispravno, dobro i važno. To je ono što trebamo koristiti za procjenu stvarnosti. Mišljenja drugih ljudi? Moramo prestati brinuti o njima. Pogotovo zato što duboko u sebi, znamo da ne znaju šta govore. Zašto bismo dopustili da oni utiču na naše samopoštovanje?
Njihova prosudba nije ta koja bi trebala voditi naše živote. Naše mišljenje je važno.
Šta ako kažem ne?
To je jedna od najtežih stvari u životu – reći “ne”. Na pozive, zahtjeve, obaveze, na sve što svi drugi rade. Svi mi redovno govorimo “da” bez razmišljanja, ili nejasne privlačnosti, pohlepe, sujete ili iz straha ne razočaramo prijatelja ili poznanika.
Rimski filozof Seneca napisao je da kada bi se svi geniji u histroji okupili, niko ne bi mogao objasniti naš odnos s vremenom. “Stisnuti smo oko imovine i novca”, piše on, “ali ipak premalo razmišljamo o gubljenju vremena, o jedinoj stvari u vezi koje bi trebali biti najveće škrtice“.
Uvijek razmislite o tome što se od vas zaista traži. Odgovor je često dio tvog života, obično u zamjenu za nešto što ti ne želiš. U svakoj situaciji, na svaki poziv ili zahtjev, svima koji traže „samo malo“ vašeg vremena, upitajte se: Šta ako odbijem? Ako je odgovor: „Bio bih sretniji“ ili „Nikoga ne bi bilo briga“, onda pogodi šta? Reci “ne“!
Je li to nešto što samo ja mogu da uradim?
Prije dvije hiljade godina Peter Thiel rekao je nama poznatu izreku; “Nadmetanje je za gubitnike”. Grčki filozof Epictetus reče: “Uvijek možete pobijediti ako se prijavite samo na takmičenjima gdje pobjeda zavisi od vas”.
Kada ste 40-ti Indijski restoran u gradu, 4000-ti podcast o zdravlju, četveromilioniti “life coach” vaš uspjeh zavisi od toliko mnogo stvari koje su izvan vaših uticaja. Granice pobjede su tako male. Plijen je podijeljen između mnogo konkurenata. Vaša sreća ovisi o teškom nadmetanju.
Ako ne odete raditi u Wall Street, da li bi neko jedva čekao da preuzme vaše mjesto. Vjerovatno. A šta mislite o povratku u vaš rodni grad i pomaganju u njegovom preporodu? Možda samo ti to možeš. Mnogo drugih ljudi mogu pisati “klikbejte” (mamce za klikove) ali samo ti možeš govoriti svoju istinu.
Mudri ljudi, bilo da su Epictetus ili Peter Thiel znaju da je prava utrka između mimike i jedinstvenosti, a ponajviše svrhe. Kada se upuštate u neki novi poduhvat kao npr. pokretanje biznisa jedino pitanje mora biti: Je li to nešto što samo ja mogu da uradim?
Ko je kome vlasnik?
“Budite oprezni da stvari koje posjedujete na kraju ne posjeduju vas” kao što kaže prastaro upozorenje protiv materijalizma. Kineski konfučijanski filozof Xunzi objasnio je: ” Gospodin čini stvari svojim slugama. Sitni čovjek je sluga stvarima”.
Dok razmišljate o kupovini ovog ili onog tokom dana, zapitajte se čini li vas to više ili manje slobodnim. Zapitajte se: Koliko će mi vremena oduzeti? S kojim skrivenim obavezama ovo dolazi? Kako će me to promjeniti?
Analizirajte svoju imovinu i svoje prednosti. Pobrinite se da imate tačno računovodstvo – iskrenu procjenu – ko posjeduje koga. Pobrinite se da imate kontrolu. Obratite pažnju šta kupujete i ide li to u vašu korist, a ne obrnuto.
Gdje je ovoj osobi mjesto u svijetu?
Marko Aurelije, čovjek koji je upoznao veliki broj kretena za svog života je rekao: „Kada naletite na nečiju bestidnost , zapitajte se: da li je moguć svijet bez njega?“ Ovo mu je pomoglo da shvati sljedeće: „U svijetu moraju postojati ljudi bez stida, i ovo je jedan od njih.“
Epictetus je imao zanimljivu riječ za zahvalnost – „euharistos“ – što znači viđenje nečega u cjelosti. Rekao je: „Lako je hvaliti promisao za bilo šta se desi ukoliko posjedujete ove dvije kvalitete: imati viđenje svega što se dogodilo, te osjećaj zahvalnosti“.
Tvrdoglavi, lijeni ili odbojni ljudi na koje naiđemo? Oni samo igraju ulogu koja im je dodijeljena (i to je vjerovatno uloga u kojoj ne uživaju). Isto vrijedi i za zle, glupe, nesretne ili tužne ljude. Možemo razumjeti i suosjećati sa njima kada vidimo sve u cjelosti. To nas može podsjetiti i na našu sopstvenu ulogu – da ne budemo jedan od tih ljudi. Da ublažimo štetu koju naprave. Da budemo najbolja verzija nas samih.
Na čemu radim da bih postao bolji?
U brazilskom jiujitsu kažu da bi svakodnevni cilj trebao biti poboljšanje u određenom području. Kada se suočavate sa protivnicima čiji je jedini fokus pronalaženje slabosti za iskorištavanje, lako je shvatiti zašto. Ako borac ne uči,ne vježba i ne usavršava se svaki dan, ako nije svjestan sebe, kontinuirano pitajući gdje može biti bolji, bit će uništen.
Je li sve to toliko različito za nas ostale? Ne borimo li se za ili protiv nečega? Jesmo li mi jedini koji imamo ciljeve i težnje? Postoji li išta drugo osim da se ujutro probudite i odvojite minutu da se zapitate: Na čemu ću danas raditi?
Legendarni MMA borac Frank Shamrock najbolje je rekao: “Uvijek ostani student”. Uzmite knjigu o temi o kojoj ne znate gotovo ništa. Stavite sebe u sobe u kojima ste najmanje obrazovana osoba. Tehnologija je uklonila prepreke za učenje. Dostupne su nam informacije kojima nikada nije bilo lakše pristupiti. Ne postoji izgovor da proces poboljšavanja ikada završi.
Šta mogu da pustim?
Svi nosimo rane i nezadovljstva. Ljudi su nam nanijeli nepravdu. Povrijeđeni smo. Uskraćeni smo. Pitanje je: Koliko dugo ćemo ovo nositi uokolo? Čega se najbolje osloboditi? Kako se osloboditi tereta?
Istina je da smo u nekom obliku sami krivi za većinu situacija zbog kojih se bunimo. Ne sviđa nam se neko zbog nečega što je rekao, ali koliko smo okrutnih i nepravednih stvari rekli? Bili smo povrijeđeni od strane naših roditelja, ali da li smo i sami savršeni majke i očevi?
Svakog dana bismo trebali uzeti nekoliko minuta da razmislimo o teretu koju nosimo i da odlučimo da li ćemo ga nastaviti nositi. Od nekih se nismo spremni rastati – rana je još svježa i još uvijek smo ranjivi. Ali puno je toga što možemo pustiti. Možemo oprostiti. Možemo zaboraviti. Možemo nastaviti dalje.
Možemo biti bolji (i lakši) za to.
Jesu li ovo sva pitanja koja biste trebali postaviti? Naravno da ne. Ali su početak. Pokušajte pitati i odgovoriti. Nećete uvijek biti u pravu. Ljudi neće uvijek razumijeti. Ali to je poenta, zar ne? Šta vas briga šta oni misle? Ono što je važno da nikad ne prestanete djelovati sa pravdom, hrabrošću, umjetnošću i mudrošću. To je cilj.
Članak „What If I Said No? (And Other Questions to Consider Daily)” autora Ryan Holiday-a je preveden sa Human Parts.
