Historija nas uči da kratkoročne mjere koje se poduzimaju tokom globalnih kriza vode ka promjenama koje traju decenijama.
Većina nas se nada da će COVID-19 pandemija završiti za nekoliko mjeseci i da će se život vratiti normalnom. A ipak veliki aspekti našeg društva možda se nikada ne vrati u tu normalu.
U pokušaju da zaustave širenje virusa, vlasti su poduzele ekstremne mjere koje su bile rezervisane za svjetske ratne situacije i korištenje tehnologije vojnog ranga za nadzor kako bi primjenili socijalno distanciranje. Sa milionima ljudi u djelimičnom ili totalnom zaključavanju, pandijema je natjerala društvo da brzo i dramatično promijeni način rada, komunikacije, socijalizacije i primjene produkata i servisa.
Historija nas uči da kratkoročne mjere koje se poduzimaju protiv globalnih kriza vode ka promjenama koje traju decenijama. Ono što većina nas smatra normalnim već se temeljno promijenilo. Proizvođači koji razumiju i dijeluju u skladu sa novim standardom će imati dosta prilika za rast.
Od kratkoročnih do velikih promjena
U svakoj velikoj krizi, od Velike depresije pa do 2007-2009 financijske krize, svjedočili smo implementaciji kratkoročnih mjera koje su se preobrazile u temeljne društvene i ekonomske promjene koje su trajale generacijama:
– Velika depresija je redefinisala ulogu vlade u financijskom sistemu i mnogi ljudi koji su živjeli u tom vremenu su štedili do kraja svog života
– Rast vojno-industrijskih kompleksa tokom Drugog svjetskog rata i povezani financijski stimulansi donijeli su oživljavanje proizvodne kreativnosti i preduzetništva. SAD je postala najjača industrijska supersila i konzumerizam je naglo porastao.
– Napadi 11. septembra pogoršali su recesiju 2001. godine, doveli su do produžavanja ratova na Bliskom Istoku i povisili su uloge sigurnosti u povezanom globalnom društvu. Veći naglasak je bio stavljen na nacionalne infrastrukture. Mnoge mjere sigurnosti putovanja, cyber sigurnosti i vladine mjere nazdora koje su tada uspostavljene traju do danas.
– Velika recesija 2007-2009 ubrzala je promjenu sa „vlasničke ekonomije“ na „ekonomiju iskustva“ i oslanjala se na off-shore proizvodnju kako bi ostala konkurentna.
COVID-19 pandemija je već ubrzala broj trendova poput online učenja, rada od kuće, streaming servisa, video komunikacije i dostave dobara i servisa – koje neki nazivaju „ekonomija zatvaranja“. Jednom kada se kritična masa potrošača navikne na ova ponašanja, vjerovatno će oni postati dugogodišnji dio naših svakodnevnih aktivnosti.
Kratkoročni efekti pandemije na proizvođače
Pandemija COVID-19 pogodila je proizvođače na neočekivan način. Prvi put u historiji moderne proizvodne industrije ponuda i potražnja i dostupnost radne snage su pogođene u isto vrijeme na svijetskom nivou.
Neke kompanije koje pružaju i isporučuju vitalne proizvode poput osobne njege, papira i lijekova se bore kako bi ispunile potražnju koja je pokrenuta paničnim kupovanjem. Druge doživljavaju dramatične padove u potražnji i ekstremne pritiske da smanje operativne troškove. Svaki veliki proizvođač sada doživljava poremećaje u svom lancu snabdijevanja dijelova i sirovina, zbog onoga što sada može postati ponavljajuća nestabilnost opskrbe iz Južne Azije.
Mjere socijalnog distanciranja i sigurnosti radnika dodatno su pritisnule proizvođače s obzirom da 40%-50% njihove radne snage neće biti u mogućnosti da rade na radnom mjestu. Dok su radnici u kancelarijama u mogućnosti da sada rade daljinski, većina fabrika jednostavno nije dizajnirana da omogući daljinski rad i nedostaje im digitalnih alata i infrastrukture koja je potrebna da podupre takvu aktivnost.
Dugoročni efekti
COVID-19 pandemija predstavlja iskonski trenutak za proizvodnju u Sjevernoj Americi i zapadnoj Evropi. Dok se kompanije trude da izvuku nešto od ove kratkoročne situacije, trebamo gledati izvan okvira neizvjesnosti prema mogućim dugoročnim promjenama u industriji. Većina trendova nabrojana ispod je čak nedavno i započela. Trenutna kriza će da ubrza njihovu adaptaciju u svakodnevnoj proizvodnji:
Oživljavanje (automatizirane) domaće proizvodnje: Zapadne zemlje koje su postale toliko pouzdane u off-shore nabave proizvoda za osnovne potrebe sada uviđaju mane u decenijama dugoj off-shore proizvodnji. U pokušaju da se smanje troškovi svakodnevnih dobara, zapadni proizvođači su izgubili sposobnost da proizvode potrebštine za trenutnu pandemiju. Mašine stoje za 95% BNP u razvijenim nacijama, a uskoro možemo vidjeti porast poticajnih planova za vraćanje proizvodnih segemnata koji se smatraju kritičnim za nacioanlnu optornost i održivost. Vlade su gotovo sigurne da će domaću proizvodnju koristit kao dio svog plana za izgradnju strateške otpornosti nakon ove krize.
Automatizacija će biti ključna komponenta u cilju oživljavanja domaće proizvodnje. Dok su prijašnji off-shore trendovi bili podstaknuti utrkom za smanjenje troškova rada i produktivnosti, napredak u automatizaciji i robotici će drastično povećati produktivnost u mnogim proizvodnim procesima. Mnogi od ovih procesa mogu biti lako implemenitrani. Automatizirana proizvodnja neće vratiti nazad potražnju za niskokvalifikovanu radnu snagu, ali će stvoriti nove poslove i prilike za radnike digitalizacije.
Raskidanje lanca snabdijevanja: Lanci snabdijevanja prolaze neviđeni nivo šoka, posebno proizvođači koji ovise o dugim i nefleksibilnim lancima snabdijevanja sastavljenog od ograničenog broja dobavljača Južne Azije. Kratkoročno, proizvođači traže način da brzo osiguraju kontinuitet i uvedu fleksibilnost. Kompanije koje ulažu u pravljenje svog lanca snabdijevanja dramatično više transparentijim, predvidivim i otpornijim tako što koriste veću grupu svjetskih dobavljača će postići značajnu prednost. Dobavaljči, s druge strane, će pokušati da okupe veći broj različitih klijenata i više lokaliziranih kupaca sa različiith geografskih pozicija. Funkcije, digitalni alati i procesi koji pomažu da se upravlja rizikom lanca, tačnošću i fleksibilnošću će se povećati u cijeloj industirji, vodeći ka brzoj digitalizaciji lanca snabdijevanja. Dok vlade i višenacijonalni državljani traže bolji uvid u složenost lanca snabdijevanja i distribucije za kritična dobra, digitalni alati će pomoći u boljem informisanju o politikama i biznis odlukama. Veća vidljivost i koordinacija u lancu snabdijvajna će omogućiti sarađivanje sa širom bazom dobavljača, na kraju eliminišući visoko efikasne i veoma otporne lance snabdijevanja.
Infrastruktura podataka kao strateška imovina: U 2017. godini, the Economist je objavio da su podaci postali najvrijedniji svjetski resurs. Kriza COVID-19 je napravila pristup relevantnim, novim podacima apsolutnom nužnosti za koordiniranje pravog medicinskog odgovora. U skoroj budućnosti, podaci će postati još više strateški resursi za više strana poslovanja i društva. Za zapadne države ovo će značiti više investicija u povezivanju podataka, ubrzavanje ugradnje 5G mreže i ulazak u više vrijedan uvid u vodeće ekonomske indikatore.
Za proizvodnju, veća povezanost će značiti značajno ubrzanje razvoja industrijskog IoT (Internet of Things), što ubraja osjetila, vizualizaciju podataka, alate za daljinski rad i uvid u operacije koji se temelji na vještačkoj inteligenciji. Pregled podataka pomoću kontrolong-tornja tijekom cijelog proizvodnog ciklusa će postati standardna komponenta vođenja proizvodnje.
Digitalizacija kao kompetativna prednost: Nakon velike recesije, McKinsey je analizirao performanse javnih trgovačkih kompanija i shvatio je da je 10% mnogo otpornije na krizu od drugih. Otpornost su postigli stvaranjem financijske i operativne fleksibilnosti, smanjivanjem troškova i izgradnjom temelja za rast kako bi iskoristili tržišne prilike na kraju krize. Ove otporne kompanije su također investirale u softverske tehnologije koja bi im davale tačnija predviđanja i efikasnost, što bi onda rezultiralo značajnom konkurentskom prednošću.
U posljednoj deceniji, napredak u AI i IoT tehnologijama su omogućile ogromne efikasnosti u predviđanju, kapacitetu, dostupnosti i fleksibilnosti lanca snabdijevanja i proizvodnih operacija. McKinsey je našao da kompanije koje su počele rano uvoditi ove tehnologije već vide rast prihoda od 7% u odnosu na druge. Ekonomski i društveni pad koji je uzrokovao COVID-19 će stvoriti puno veću razliku između proizvođača koji su se tek okrenuli digitalizaciji i onih koji su već dugo na tom putu.
Daljinski rad, sarađivanje i „virtuelna smjene“
Proizvodnja idalje zahtjeva od ljudi da fizički budu na radnom mjestu. Operatori rukovode mašinama. Održavatelji održavaju i popravljaju mašine. Eksternim dobavljačima je potreban pristup lokaciji kako bi pružili usluge i pomogli podržavanju značajnog dijela operacija. Od kako postoje mjere socijalnog distanciranja, proizvođači mogu izgubiti do 50% radnika koji trebaju biti fizički prisutni.
Kako se proizvođači suočavaju sa ovom dilemom, vidjet ćemo ubrzanu adaptaciju daljinskih dijagnoza, menadžmenta i alata sarađivanja. Ovo će rezultirati pojavom „virtuelne smjene“: tim stručnjaka koji je povezan daljinski i uvijek online kako bi vodio i podržao smanjenje „fizičke smjene“ osoblja na licu mjesta. Omogućena podacima iz stvarnog vremena, AI-baziranim uvidima i nizom komunikacijskih kanala i alata za sarađivanje, ova virtuelna smjena će pomoći digitalizaciji i razmjernoj podjeli stručnosti u cijeloj organizaciji i omogućiti će osoblju na licu mjesta da postanu više fokusirani, efikasniji i značajno više produktivni. Virtualni rad nije više samo za kancelarije; to je nova realnost koja će temeljno promijeniti radno okruženje u proizvodnji i pomoći da se ubrza trend prema objektima bez osvjetljenja.
Historija nas uči da globalne krize prave temeljne promjene koje utječu na politike vlasti, potrošačko ponašanje i industrijski sektor za godine koje slijede. Proizvođači moraju razumjeti koji dio društva, biznisa i političkog okruženja će se promijeniti poslije pandemije COVID-19 i investirati u ono što će ih najbrže pripremiti za novu normalu.
Originalan članak možete pročitati na linku.
