Ako se nalazite na životnoj raskrsnici, nadam se da moje iskustvo može pomoći u stvaranju realnije slike o manje romantiziranim dijelovima ovog poduhvata – i zašto još uvijek vjerujem da je to jedna od najboljih investicija koje sam ikada napravila.
Savjet 1: Definišite svoju lično shvatanje onoga što je dovoljno, ili ćete biti zarobljeni u kolotečini posla
Odvojiti se od mentaliteta prekomjernih postignuća bilo je mnogo teže nego što sam očekivala.
Nakon prvih nekoliko mjeseci ispunjenih putovanjima i volonterskim projektima, imala sam period zastoja u kojem sam bila između destinacija. To je bilo kada sam se počela pretjerano upoređivati sa drugima.
Besciljno listajući ažuriranja LinkedIn-a, iznutra je počeo da se prikrada glasić koji me podsjeća na neizvjesnosti koje su pred nama:
“Šta ja radim?”
„Pogledajte kako svi drugi dobijaju unapređenja… da li gubim vrijeme ovdje?“
“Šta moram pokazati za godišnji odmor?”
I tačno sam znala odakle dolazi taj poznati glasić.
Odrastajući u turbulentnoj porodičnoj dinamici, vodila me je tjeskoba da očuvam mir. Bilo mi je bolno stalno viđati svoje najmilije u bolovima, pa sam se trudila sve da ništa ne zabrljam. Tokom tih ranih godina, stekla sam naviku da se previše optimizujem za sve i počela da povezujem svoje samopoštovanje sa dostignućima. Trebala mi je iluzija kontrole.
Rezultat toga je bilo moje vrhunsko udovoljavanje ljudima.
Najluđe je to što društvo jako nagrađuje neke od ovih osobina ličnosti koje su zapravo simptomi prikrivene traume. Živimo u svijetu koji nas nagrađuje što progutamo svoja osjećanja i samo smo u stalnoj potrazi za više — više uspjeha, više novca, više prestiža, više materijalnih nadogradnji. Više od svega. Više uvijek izgleda bolje, sigurnije i uglednije.
Iako sam bila zahvalna što me je ova gužva tako daleko odvela u životu, na kraju sam se počela osjećati zaglavljena u njoj. Shvatila sam da je ono što me navelo da dam prioritet odobravanju drugih u odnosu na ravnotežu između posla i privatnog života, za koju sam mislila da želim je razmišljanje o oskudici i nesigurnosti. Šta god da sam uradila, nikada se nisam osjećala kao da sam dovoljna.
To je upravo ono što sam željela da izliječim udaljavanjem od svog posla, iako nisam shvatala koliko tačno trebam raditi na svom unutrašnjem ja.
Kada sam išla na pauzu u karijeri, prvo što sam željela da uradim je da sebi postavim konkretne ciljeve koje ću ostvariti sa slobodnim vremenom. Iako je bilo dobro imati stvari kojima treba težiti, problem je bio perfekcionizam s kojim sam postavljala te ciljeve. Htjela sam da pokažem nešto impresivno za svoje slobodno vrijeme.
Previše fiksirana na priču o savršenoj pauzi karijere, bila sam nestrpljiva sa sobom u trenucima nečinjenja. Bez te vanjske validacije, osjećala sam se izgubljeno.
Ali istina je da nas eksterna validacija ne vodi do zadovoljstva i ispunjenja. To nas samo tjera da jurimo više.
Konačno sam shvatila da, ako je moj cilj bio izliječiti toksični odnos produktivnošću, ne bih mogla jednostavno zamijeniti beskrajnu težnju za radnim postignućima beskrajnom potragom za stavkama na listi. U suprotnom, i dalje bih bila vezana za očekivanja i vječito žurila za površnijim ukrasima kako bih poboljšala svoj “životni životopis”.
Želim da živim dobar život, a ne samo da izgledam kao da živim.
Ovo je potpuno interni pomak. Da bih došla do ove tačke, prvo moram da imam dovoljno jasnu sliku o tome kakav život zapravo želim da živim. Neprekidno ćemo juriti za nekom proizvoljnom metrikom i osjećati se zaostatkom osim ako ne možemo sami odgovoriti na ovo prastaro pitanje: „Želim li ono što želim zato što to zaista želim, ili zato što je društvo reklo da to želim?“
Kada nam nije jasna verzija uspjeha, na kraju svoje živote mjerimo s nečijom definicijom uspjeha. Zato se osjećamo kao da zaostajemo.
Prava sloboda zahtijeva strpljenje i razumijevanje gdje se nalazimo i kuda pokušavamo ići. Pronalaženje sopstvene slobode pravi je posao naših života.
Prekretnica je bila shvatanje da imam moć da definišem ‘dovoljno’ za sebe. Bilo je potrebno mnogo dubokih razmišljanja o tome šta mi daje radost, koje su moje lične vrijednosti i šta zaista smatram uspjehom u životu, ali sam postepeno došla do mira.
Tajna? Počela sam prakticirati vrednovanje života ispunjenjem umjesto postignućima.
Shvativši da sam motivirana dubokom vezom, učenjem i kreativnošću, sada razmišljam o svojim sedmicama na osnovu toga koliko ulažem u odnose u svom životu, koliko prostora imam za učenje i stvaranje, koliko se svakodnevno osjećam sadržajno, i koliko sam svjesna svojih potreba.
Počela sam da prihvatam ideju da sve dok radim nešto svaki dan da bih se približila životu ovih mojih vrijednosti, ja sam na dobrom mjestu. Više se ne grdim pokušavajući da nadoknadim izgubljeno vrijeme jer trčim svoju trku. Mjereći unazad, a ne unaprijed, mogu ostvariti inkrementalne dobitke, dok cijenim da sam mnogo dalje nego što mislim da jesam.
Umjesto da se mučim zbog nedovršenih zadataka na mojoj listi obaveza, vježbam da ulazim u stanje toka. Aktivno tražim iskustva koja donose radost, uzbuđenje i zadovoljstvo. Ovih dana se budim s puno energije, uzbuđena da prihvatim ono što mi dan nudi.
Stvari se možda neće uvijek odvijati onako kako želim, a neki od mojih ciljeva mogu potrajati duže nego što sam namjeravala. Međutim, više ne djelujem iz pozicije straha, neprestano nastojeći dokazati svoju vrijednost. Znajući da imam moć da budem protagonista svoje priče, sada se trudim da ostanem prisutna i brinem o svom holističkom zdravlju – fizičkom, mentalnom, emocionalnom, duhovnom i intelektualnom. Ako to znači da s vremena na vrijeme treba polagati dan kako biste osigurali usklađenost, neka bude tako.
Dobro proživljen život nije nužno u skladu s unaprijed određenim društvenim prekretnicama.
Nekih dana napredak koji postižem možda neće izgledati mnogo izvana. Ipak sam ispunjena.
Savjet 2: Hodati svojim putem je usamljeno putovanje. Podsticanje osjećaja pripadnosti drugima može vam pomoći da to i sami osjetite.
Otprilike 6 mjeseci nakon pauze u karijeri, počela sam osjećati usamljenost.
Iznenađujuće je bilo da ova usamljenost zapravo nije proizašla iz solo putovanja.
Odabrala sam sporiji stil putovanja koji mi je odlično funkcionirao od početka. Umjesto da skačem od odredišta do odredišta na sedmičnoj bazi, provodila sam više vremena na svakoj lokaciji kako bih uspostavila rutinu redovnog vježbanja, kuhanja, čitanja i bavljenja drugim hobijima. Ovakav pristup mi je omogućio da obilazim znamenitosti svojim tempom kako se ne bih osjećala iscrpljeno prepunim dnevnim redom. Također sam utkala volonterske ili radne projekte na određenim mjestima, što je omogućilo ugrađenu strukturu i društveno okruženje.
Nije mi nedostajalo dobrog društva. U čemu je bio problem?
Nepovezanost je proizašla iz nečeg dubljeg u meni – nečega što nije bilo povezano sa samim putovanjima, već je imalo veze to što sam bila u drugoj fazi života u odnosu na moje prijatelje.
Vidite, kada krenete nekonvencionalnim putem, kao što je pauza u karijeri radi istraživanja duše, izlažete se beskrajnim mogućnostima kao i nusproizvodu – neizvjesnostima.
Neće svi razumjeti šta radite ili kako to radite. Neće svi razumjeti nove vrijednosti koje usput usvojite. Neće svi razumjeti unutrašnju bitku.
Možda steknete novi pogled na to kako da okrenete svoju karijeru. Možda imate nove ideje o tome gdje u svijetu želite živjeti ili s kim. Možda se upustite u novi poslovni poduhvat koji zahtijeva značajan rizik. Možda ste shvatili svoju želju da nastavite da vodite nekonvencionalan život. Vaša zajednica može očekivati da nastavite svoj prethodni život nakon prekida, ali vi iznutra znate da ste evoluirali da želite nešto drugačije.
Za mene je to bilo nekoliko od tih ostvarenja zajedno. Dobila sam mnogo više jasnoće o vrsti života koji želim, ili što je još važnije, ne želim. I barem prema onome što sam tada zamišljala, ovaj put bi izgledao mnogo drugačije od puta kojim hoda većina mojih prijatelja ili staze koju su moji roditelji očekivali od mene.
To je zastrašujuća spoznaja jer svi sami po sebi žudimo da nas vide i razumiju kakvi smo.
Svaki korak izvan tradicionalnog puta može biti suočen sa spektrom reakcija iz vašeg kruga. Unutrašnji pejzaž postaje haotičan. Možda se nađete u prijelaznoj fazi istraživanja identiteta, između starog i novog.
Osjećate privlačnost nove avanture, a ipak se bojite da ćete izgubiti osjećaj prihvaćenosti i pripadnosti ako se odlučite za put kojim se manje ide.
Ono što me je postepeno prizemljilo bilo je prebacivanje fokusa sa sebe na druge.
Početkom ove godine obratila sam se krugovima svojih prijatelja da pokrenem sedmičnu online grupu odgovornosti za meditaciju za sve koji žele prakticirati svjesnost i emocionalnu svijest.
Sastajali smo se sedmicu za sedmicom da podijelimo ono što nas je život naučio. Stara prijateljstva su ojačala, a nova prijateljstva procvjetala. Ova zajednica je od tada postala takvo sidro za sve koji su uključeni, pružajući siguran prostor da budemo stvarni o izazovima kroz koje radimo.
Ostajem zahvalna ovoj grupi što me je naučila da ćete se i sami osjećati kao kod kuće kada pomažete u njegovanju zajednice za druge. Umjesto razmišljanja o tome šta nam drugi mogu ponuditi, prave nagrade dolaze kada provodimo više vremena razmišljajući o tome šta možemo ponuditi drugima.
Shvatam da čak i ako ljudi nisu u istoj životnoj fazi u kojoj sam ja, oni su i dalje ljudi na svom vlastitom putu obnove i svi doživljavaju strahove i sumnje na sličan način. Kada stvorite prostor da podijelite svoju ranjivu stranu, otvaraju se i drugi. Uobičajene ljudske emocije stvaraju veze izvan naših razlika.
Razdvojenost blijedi u prisustvu empatije.
Poznavajući moć empatije, pristupila sam i putnim prijateljstvima s mnogo više namjere. Umjesto da budem samo posjetitelj novog mjesta u koje putujem, ja sam se potrudila da upoznam pojedinačne priče lokalnog stanovništva i putnika.
Sa malo zajedničkog konteksta u životu i ponekad debelom jezičkom barijerom, ipak smo bili u mogućnosti da učimo o porodicama, ljubavima, snovima, radostima i izazovima jedni drugih. Kako se ispostavilo, svi imamo više zajedničkog nego što smo mislili. Doživotna prijateljstva koja su proizašla iz ove godine bila su neprocjenjiva.
Istina je da neće svi shvatiti vaša nastojanja i izbore, ali će postojati ljudi koji razumiju. Kada proširite svoje srce svijetu, svijet će odgovoriti. Ljubav koju izlivate vratit će vam se – iako to možda neće uvijek biti putem koje očekujete.
Prepoznajući da me značajne veze čekaju gdje god da odem, više se ne osjećam usamljeno.
Savjet 3: Stvari rijetko idu tačno onako kako je planirano. Oslobodite se vezanosti za ideale i „trebalo bi“.
Vrlo malo stvari se odvija tačno onako kako je planirano.
Među radostima ove godine, naišla sam i na dosta nedaća, uključujući slomljeno srce, novodijagnosticirane porodične zdravstvene probleme i promjene na tržištu rada. Tokom ovog vjetrovitog putovanja, stalno sam se suočavala sa svojom privrženošću udobnosti, sigurnosti i kontroli.
U početku sam planirala svoj odmor sa tako idealizovanim pogledom na to kako bi prekid karijere trebao da se desi da su bilo kakve promjene u spoljašnjim okolnostima izazvale anksioznost i stres.
Moderne pogodnosti uslovile su nas da budemo sve manje strpljivi kada stvari ne idu kako treba. Ovih dana ostavljamo malo mjesta za dosadu, nerviranje, stres ili tugu. Umjesto da se suočimo s vlastitim emocijama, možemo si dati dopaminski udar samo skrolovanjem na našim telefonima. Sve ima rješenje. Sve je optimizovano — barem na papiru.
Naši umovi rade odličan posao u izbacivanju misli. Dane provodimo neprestano razmišljajući šta treba učiniti kako bi sve proteklo bez problema.
„Trebala bih ovo da uradim.”
“Stvari bi trebale biti takve.”
Na kraju, ono što „trebalo“ počinje da nas opterećuje kada stvarnost krene. Bez obzira koliko planiramo – toliko toga je izvan naše kontrole.
Čak i ideja „trebala bih biti sretna“ može postati zamka.
“Najgori način da budete sretni je da se trudite da budete sretni.” — Jeff Goins
Naša sjećanja imaju tendenciju da sortiraju našu prošlost u glatku i linearnu putanju, zbog čega vjerujemo da rast slijedi postepeni uzlazni nagib. U stvarnosti, živimo kroz duge periode stagnacije isprepletene iznenadnim, rigoroznim promjenama praćenim velikom neizvjesnošću.
Naučila sam da sebi dopustim da osjetim sirovinu čitavog spektra emocija ove godine. To su bili dijelovi mene koje sam obično skrivala preuzimajući više posla ili više zabave. Bilo je nevjerovatno ispunjavajuće, i bilo je srceparajuće bolno. Bio je to neophodan proces da se dođe do prihvatanja.
Vrijednost promjene leži u daljem istraživanju, a ne u određenom rezultatu.
Sve ide svojim tokom. Suočeni s promjenjivim vremenima, ne možemo samo gurati grubom silom. Ponekad je potrebno napraviti korak unazad kako bi se omogućilo da stvari teku.
Sve kroz šta danas prolazimo nije samo za nas. Život nas uči lekcijama i djeluje kroz nas. Možemo biti otvoreni da doživimo ne samo sreću već i bol, jer ovdje učimo kako se snalaziti u njoj i kako pomoći onima koji će proći kroz slična iskušenja u budućnosti.
Vjerujući da su mi ta iskustva prije poslužila nego da su mi se samo desila, počeo sam se družiti s neočekivanim događajima, pristupajući im kao prilikama za rast. Sada praktikujem otpuštanje sklonosti da želim da kontrolišem nekontrolisano, znajući da uvijek mogu da se vratim sebi.
To je kao trenutak kada sam iskočila iz aviona na 15.000 stopa, pokušavajući skočiti padobranom po prvi put u Australiji. Srce mi je kucalo tako brzo od iščekivanja cijele vožnje.
Na moje iznenađenje, nekoliko sekundi nakon skoka, sve je izgledalo…ne više tako strašno.
U ovom prepuštanju sudbini, moj mozak je shvatio 2 stvari:
- kako smo mali ja i moje brige
- ne preostaje ništa drugo nego prepustiti se
Rezultat?
Čisto, sadašnje, zadovoljstvo.
NAPOMENA: Sve ovo rečeno, ne skačemo iz aviona bez padobrana. Praktično planiranje je neophodno i veoma je korisno za ublažavanje uticaja neočekivanih promjena. Štedljivo putovanje (uglavnom kroz volonterske/poslovne razmjene koje pokrivaju smještaj i hranu) i uštedu dvostruko većeg iznosa za koji sam mislila da mi je potrebno mnogo mi je pomoglo u vremenima neizvjesnosti. Pratite treći dio serije Pauza u karijeri ako želite znati kako sam se snašla u budžetiranju, finansijskom i logističkom planiranju pauze u karijeri. 🙂
Za vizuelni prikaz naše metafore, evo…
Završne misli
Biti u poziciji da živite pod svojim uvjetima je apsolutna privilegija. Kao što sam napisala u prvom dijelu, priznajem i neizmjerno sam zahvalna za sve okolnosti i uslove koji su mi omogućili da uštedim i uzmem ovu produženu pauzu.
Ono što ću naglasiti je da je razmišljanje o slobodi važan mišić za izgradnju. Dok god živimo pod stegama naših ograničavajućih uvjerenja, sve će izgledati nedostižno. Od trenutka kada steknemo istinsku unutrašnju slobodu, mi uvijek živimo po svojim uslovima.
Bio je to veliki blagoslov čuti od mnogih od vas koji su rezonirali s mojom pričom u prvom dijelu i mnogih drugih koji su ponudili mudrost iz ličnog iskustva! Ako ste u prijelaznom periodu života, nadam se da će se vaši sljedeći koraci otkriti kada za to dođe vrijeme. Rast proizlazi iz eksperimentiranja i uzbuđena sam što ću svjedočiti vašem putovanju.
Članak „ What nobody tells you about taking a career break (and how to emotionally prepare for one) “, autorke Claire Gong, preveden je sa portala Medium.
. . .
Preporučujemo i PIT AutomotiveCon 2023: Da, mi to možemo!
