Zašto Toyota preispituje svoj pristup automatizaciji, ponekad opet oslanjajući se na radnike tamo gdje su roboti već preuzeli kontrolu? Mitsuru Kawai, potpredsjednik i šef proizvodnje u Toyoti, nedavno mi je to objasnio.
Radnici koji zamjenjuju robote
Kada se roboti otpuste, to se dešava bez mnogo muke. Ne pozivaju ih u kancelariju i nude otpremnine. Vjerovatno im ni to ne treba. Ipak, malo mi ih je žao. Toyota je upravo otpustila neke robote, pozivajući natrag radnike koje su oni zamijenili.
Čekajte malo… „Radnici koji zamjenjuju robote?“ Da li je ovo tačan sažetak onoga što se ovdje dešava? Da, jeste. Nema greške, nije obrnuto. To je upravo ono što se trenutno dešava u Toyoti u Japanu. Gledao sam to svojim očima. Doletio sam tamo i njihov VP mi je upravo to pokazao. Jedan od najinovativnijih svjetskih proizvođača automobila izbacuje robote iz proizvodnih linija koje su već preuzeli i vraća radnike.
Kao bivšem stranom dopisniku i u Japanu i u Kini, ovo mi je zanimljivo. Jer znam da je ovo vijest. “Radnici koji zamjenjuju robote” glasi kao uzorni naslov iz novinarskog priručnika. U školama novinarstva vas uče da “pas ujede čovjeka” nije vijest. “Čovjek ujede psa” je vijest.
U našem kontekstu ovo znači: svi smo se navikli na članke koji nam govore da će budućnošću rada dominirati roboti i automatizacija. Čitamo da će mnogi od nas biti u nevolji u ne tako dalekoj budućnosti, jer bi naše poslove, od radnika na proizvodnoj liniji do novinara i doktora, mogli preuzeti roboti. Oni nas zamjenjuju, polako ali neizbježno, zar ne?
Pa, možda i ne. Ili bar ne tako brzo.
Toyotin novi, pažljivi pristup automatizaciji
Toyota, lider u industriji sa jasnom reputacijom trendsetera, ima drugačiji pristup. Toyota vraća ljude na proizvodne linije i druge radne stanice koje su već zauzeli roboti. Nekako, ovo nije samo vijest. Ujedno je i dirljivo. Daje nadu. Budućnost rada može biti mnogo više usmjerena na čovjeka i ugodnija nego što trenutno pretpostavljamo.
Mitsuru Kawai, 70-godišnji potpredsjednik Toyote, nedavno je sjeo sa mnom na jednosatni razgovor o Toyotinoj strategiji automatizacije. Prije nego što sumiram najvažnije stvari koje sam naučio od ovog inspirativnog čovjeka, dozvolite mi da se zahvalim časopisu generalnog direktora Rolanda Bergera “Think Act” što je ovo omogućio. Poslali su me u Nagoya City da intervjuišem gospodina Kawaija, koji ne samo da je odvojio vrijeme iz svog popunjenog rasporeda (na kraju krajeva, on je šef za više od 360.000 radnika širom svijeta). Potpredsjednik lično i Toyotin komunikacijski tim također su me pratili kroz nekoliko njihovih najmodernijih pogona za proizvodnju automobila.
Već sam pisao automatizaciji s ljudskim dodirom, za Think Act, časopis Rolanda Bergera za izvršne direktore i misaone vođe.
Potpredsjednik koji je počeo kao kovač
Bila mi je velika čast upoznati Mitsuru Kawaija, potpredsjednika i šefa proizvodnje Toyota Motor Corporation. Mitsuru Kawai je započeo svoju karijeru u Toyoti kada je imao 15 godina. Prvo je radio kao fizički radnik, a zatim se polako popeo do svoje trenutne uloge, gdje je zadužen za sve Toyotine fabrike širom svijeta. Noseći bijelu kacigu, vičući preko šištanja i udaranja čekićem, pokazao mi je gdje je nekada stajao kao mladić, u radionici nekoliko metara preko puta njegove sadašnje kancelarije.
“Ovdje sam radio kao kovač”, rekao je s ponosom.
Danas je ovaj dio Toyotine proizvodnje gotovo potpuno automatiziran. Roboti grabe gvozdene šipke iz vatre, brzo se okreću i stavljaju još uvijek crvene komade vrućeg metala na nakovnje, gde se drugi roboti spremaju da ih oblikuju u vratila. „Sam sam automatizovao ovu liniju“, kaže Kawai sa istim ponosom. Znate, prije nego što se okrenemo njegovim naporima protiv bezumne upotrebe robota, važno je napomenuti da Kawai nije neprijatelj automatizacije.
Kawai je podavno primijetio da su neki od robota koji su radili za Toyotu imali lošiji učinak. Jedan primjer koji mi je opisao bila je osnova Toyote Land Cruisera, koja zbog svoje velike veličine mora biti zavarena od nekoliko metalnih ploča. Čini se da su roboti za zavarivanje ostali neujednačeni. Kvalitet je bio dobar, ali očito je mogao biti bolji. „Ponovo ćemo to uraditi ručno“, izjavio je Kawai. Izbacio je robote i zamijenio ih radnicima.
I radnici su bili bolji. Za razliku od robota, ljudi mogu vrlo spretno reagirati na najmanju promjenu na površini metalnih limova. Rezultat vraćanja radnika bio je bolji kvalitet i smanjenje upotrebe žice za zavarivanje, što znači značajno smanjenje troškova za Toyotu.
Ljudske vještine prave razliku
Isti proces se od tada ponavlja u mnogim dijelovima Toyotine proizvodnje. Njihov prijateljski i efikasan tim za komunikaciju pokazao mi je cijelu fabriku automobila, tvornicu Motomachi koja se nalazi na kratkoj vožnji od Toyotinog sjedišta u blizini Nagoye. To je hipermoderna tvornica automobila, koja proizvodi Mirai na hidrogen, za koji se Toyota nada da će biti automobil budućnosti, ali se u cijeloj fabrici ne može naći nijedan robot. “Ovdje radimo sve ručno kako bismo bolje obučili Toyote radnike iz fabrika širom svijeta”, rekao je direktor fabrike pokazujući mi okolo.
Gospodin Kawai, potpredsjednik Toyote koji je i sam počeo kao radnik, primijetio je da sve više i više njegovih zaposlenika gubi osnovne vještine, jer su samo stvoreni da gledaju ili održavaju robote. “To mi je smetalo”, rekao je Kawai. Pitao se kako bi mogao “iskoristiti njihove vještine i ideje, a da i dalje gradimo automatizirane procese”.
Kawai je poslao tim koji obilazi svijet s uputama da pronađu inspiraciju. Pronašli su ga u jednoj od Toyotinih tvornica automobila u Sao Bernardu blizu Sao Paula, Brazil. Postrojenje je zaostajalo u smislu automatizacije, gotovo svi procesi su se i dalje odvijali ručno. Kawai je dao napraviti neke ključne mašine iz brazilske fabrike, otpremiti ih preko okeana i ponovo sastaviti u jednoj od Toyotinih pogona u gradu Nagoya. Oni se sada koriste za obuku radnika i usađivanje „duha São Bernarda“.
To je duh držanja ljudi na ključnim pozicijama. Duh upotrebe robota, digitalizacije i umjetne inteligencije kao poboljšanja, kao alata za prave gospodare pogona – ljudska bića. To je duh pametnog pristupa automatizaciji usmjerenog na čovjeka.
Nema sumnje da je automatizacija, i da će i dalje biti, ključni trend u svim industrijama. Mitsuru Kawai i sam tako misli. Toyota nastavlja sa automatizacijom. A u nedavnoj globalnoj anketi koju je sproveo McKinsey, tri četvrtine ispitanika je reklo da je već započelo procese automatizacije ili planira da to učini u narednoj godini (Pogledajte McKinseyjev “Imperativ automatizacije” iz septembra 2018. ovdje https://mck .co/2SkEtlp ).
Ali, nažalost, trenutno su ljudi koji se bave automatizacijom u kompanijama afera „odozgo prema dolje“. Automatizaciju kompanijama često prodaju konsultanti, kompjuterski inženjeri i „stručnjaci iz industrije 4.0“ ne samo kao imperativ, već i sa glavnim argumentom da je dobra za smanjenje troškova. Ali to nije uvijek slučaj. A mnogi od ovih visokoobrazovanih stručnjaka nikada sami nisu radili u proizvodnom pogonu, čak ni nekoliko dana.
Rezultati takvih napora “odozgo prema dolje” su, prema vlastitim riječima Toyote VP, “često vrlo složeni i skupi sistemi”. Sada Toyota još uvijek uvodi nove robote, ali samo tamo gdje oni proizvode isplativije od radnika. Ili, otvoreno rečeno, samo tamo gdje to zaista ima smisla.
Kada Toyota predstavlja nove robote, to čini samo nakon što pažljivo prouči ručni tok rada. Kawai zatim traži od samih radnika da programiraju robote, uz pomoć kompjuterskih inženjera. To se dogodilo sa ranije spomenutom stanicom za zavarivanje za Landcruiser bazu. Zavarivanje sada ponovo rade roboti, nakon što su ih radnici obučili. Ostao je samo jedan radnik da nadgleda proces. Svi ostali radnici su prekvalifikovani i rade negdje drugdje u fabrici.
Za inovacije su potrebni radnici
Još jedna velika prednost Toyotinog novog, pažljivog pristupa automatizaciji je ta što je to pametniji izbor u smislu inovacija. Zamislite takozvanu “fabriku ugašenih svjetala” koju je donedavno najavljivao Elon Musk, izvršni direktor Tesle. Fabrika u kojoj rade samo roboti, a ni jedan čovjek, mogla bi ugasiti svjetla, uštedjeti struju i proizvoditi automobile u potpunom mraku, ili je tako bar rečeno. To bi naravno bilo tehnički moguće, rekao je Toyotin Kawai. Bio je pristojan. „Ali takva fabrika bi uvijek ostala zaglavljena u istoj fazi razvoja“, rekao je on. Samo radnici mogu doći kod njega, iznijeti ideje kako se procesi mogu optimizirati, kako se izbjeći gubitke. Roboti to ne mogu. Stoga Toyota želi zadržati svoje radnike. Sve njih.
Inače, čak se i Elon Musk nedavno predomislio. Automatizacija u njegovim pogonima možda se dogodila prebrzo, rekao je novinarima generalni direktor Tesle.
Naravno, rasprava o novim tehnologijama, kako se one mogu primijeniti na način usmjeren na čovjeka, nije nova. Ali veliki dio kritičkog razmišljanja u ovoj oblasti fokusiran je na određena područja u kojima umjetna inteligencija ili roboti možda nikada neće moći zamijeniti „topli dodir ljudske ruke“ ili individualnu brigu o starijoj osobi.
Divim se, na primjer, esejima MIT profesorice Sherry Turkle, koja nas često podsjeća na superiornost ljudskih bića nad mašinama (npr. „Nikada neće biti doba umjetne intimnosti“, objavljeno u New York Timesu). Ali u mnogim oblastima superiornost robota se već uzima zdravo za gotovo. Fabrike automobila su jedno od tih područja. Zato je važno kada sofisticirani brend poput Toyote preispita svoj odnos sa mašinama.
Moguće je da ima puno smisla držati ljude zadužene za sve industrijske procese, tražiti način automatizacije koji je više usmjeren na čovjeka od sadašnjeg, koji uglavnom vode konsultanti i inženjeri usmjereni na tehnologiju, ne samo u proizvodnji automobila. Ne samo da radnici zaslužuju da budu zaštićeni od gubitka posla iz humanitarnih ili političkih razloga.
Na kraju se može pokazati produktivnijim i održivijim sa ekonomske tačke gledišta zadržati radnike na svojim radnim mjestima.
Ili, da preformulišemo tu misao: možda postoji imperativ automatizacije na način koji je usmjeren na čovjeka.
Pošto sam kao mladić radio u očevoj metalskoj radionici u Njemačkoj, odmah mi se dopao način razmišljanja i držanja Mitsuru Kawaija. Odjeven u jednostavnu radničku uniformu, potpredsjednik Toyote ne pokušava nikoga impresionirati. Pričao je na isti prizeman način kao i moj pokojni otac, skromno, ali strastveno kada se razgovor okrenuo temama poput kvaliteta proizvoda, do razlike koju pola milimetra može učiniti u zavarivanju. U mnogim kompanijama koje posjećujem govore mi da su zaposleni njihova najvrijednija imovina. U Toyoti je ova ista izjava bila vrlo iskrena.
Nas dvoje, Mitsuru Kawai i autor ovog članka, budući da smo obojica kao mladići radili vlastitim rukama u metalskim radionicama, uživali smo u međusobnom razgovoru. Dok je pozirao za fotografiju u jednoj od Toyotinih radionica radilica, Kawai mi je spontano stavio ruku oko ramena.
“Sve više naših radnika stari”, rekao mi je kasnije Kawai, dok me je pratio do auta koji me je trebao vratiti na željezničku stanicu u Nagoyi. “Ne želimo izgubiti njihovu vrijednu stručnost. Sada razvijamo robote samo da bismo olakšali rad tim starijim radnicima”.
Na kraju, budućnost rada možda neće biti ni u tome da roboti zamjenjuju radnike, niti o radnicima koji zamjenjuju robote. Možda se radi o tome da radnici i roboti pronađu najbolji način da koegzistiraju, a radnici su i dalje zaduženi. Međutim, gdje se trenutno nalazimo, vjerujem da je “radnici koji zamjenjuju robote” dobra vijest.
Članak „ Toyota has just fired some robots, calling back the workers “, autora Henrik Bork, preveden je sa portala Asia Waypoint.
