Kao dijete često sam bio pratnja ocu dok je završavao obaveze. Živjeli smo u malom gradu koji nije imao supermarkete i šoping centre, pa bismo obično završili u lokalnim radnjama s zanimljivim crtićima u izlozima.
Tokom jednog od ovih izleta, dok je moj otac razgovarao s vlasnikom radnje, primijetio sam jedan određeni crtić koji mi je poslije toga ostao godinama u glavi. Prikazivao je jednu jadnu dušu koja se mota po močvari i koju vrebaju aligatori. Natpis je glasio: „Kad vam je aligator iza vrata, teško je sjetiti se da vam je prvobintni cilj bio isušiti močvaru!“
Čak i sa dvanaest godina sam smatrao to smiješnim. Međutim, koga nisu neočekivane komplikacije odvratile od cilja?
Ali kako su godine prolazile, počeo sam uviđati prilično duboku mudrost ispod površine tog isječka iz crtića.
Zamka „nevinosti“
Većina nas je prirodno vješta u smanjivanju odgovornosti, posebno kada stvari postanu nezgodne. Ova tendencija počinje cvjetati kad smo vrlo mladi. Dijete često objasni kako se njegova košulja „uprljala“ sama od sebe – umjesto kako je ruke umazane kikiriki puterom i marmeladom obrisalo od sebe.
Do odrasle dobi savršeno savladamo ovu umjetnost smanjivanja. U stvari, toliko smo dobri u izbjegavanju odgovornosti da to gotovo postaje refleks. Na primjer; loše performanse objašnjavamo ukazivanjem na faktore izvan nas samih. To sam čuo mnogo puta u svojih 25 godina provedenih na višim ulogama u kompanijama poput Microsofta i Novartisa i u svojoj praksi podučavanja i treniranja drugih.
Da budem pošten, svi padamo u ovu zamku. Vi to radite. I ja to radim.
Ako propustimo naš prodajni cilj, to je zato što je ekonomija omekšala ili naš proizvod ne ispunjava obećanja. Ako zakasnimo na sastanak, to je zato što je saobraćajna špica bila grozna. U oba slučaja, nismo mi krivi – kriv je neko (ili nešto drugo). Mi smo samo nevini promatrači koji postaju žrtve faktora van naše kontrole.
Budimo iskreni. Nevinost osjećamo kao nešto dobro. Ta vrsta nevinosti štedi obraz i izbjegava krivnju. Ali postoji i tamna strana ove nevinosti: ako prihvatite žrtvu, onda morate prihvatiti i nemoć. A nemoć dovodi do očaja.
Možete vidjeti kuda ovo ide, i nije lijepo. Grozno je.
Lideri biraju odgovornost. Bez obzira na sve.
Istina je da u svakoj situaciji postoje faktori izvan naše kontrole i faktori unutar naše kontrole. Izazivam vas da pronađete izuzetak.
Zamislite da držite jabuku u ispruženoj ruci i onda je pustite. Šta se dešava? Jabuka pada, ali zašto? Gravitacija je na to djelovala, naravno, ali i vi ste imali ulogu. Pustili ste je. Bila su dva faktora u igri, jedan izvan vaše kontrole (gravitacija) i jedan unutar vaše kontrole (puštanje).
Čak i najteže okolnosti nude elemente koji su pod vašom kontrolom. Ako vas neko zaključa u tamnicu i baci ključ, mnoge će stvari zaista biti izvan vaše kontrole. Ali neki će faktori ostati pod vašom kontrolom. Među njima je najvažniji faktor – sposobnost da odabere svoj način odgovora.
Viktor Frankl, poznati austrijski psihijatar koji je preživio Auschwitz i još tri nacistička logora smrti, napisao je u svojim memoarima Čovjekova potraga za smislom: „Čovjeku se može uzeti sve sem jednog: posljednja ljudska sloboda – odabir svog stava u bilo kojem trenutku s obzirom na splet okolnosti, odabir svog vlastitog puta.“
Frankl je naglasio da postoji jaz između stimulusa i odgovora i da je taj jaz naš trenutak izbora. Trik je obratiti pažnju na taj trenutak i iskoristiti ga da odlučite šta koristi vama i ljudima do kojih vam je stalo.
Gdje okrećete svoje svjetlo?
Ako se nalazite u mračnoj sobi, a imate baterijsku lampu, pomoću nje možete osvijetliti različite dijelove sobe. Možete odabrati da snop lampe držite na samo jednom mjestu na podu. Ali time ćete propustiti druge stvari u sobi. Možda se u toj sobi nalazi škrinja s blagom, ili izgubljeni jednorog, ili svježe pečena pita od jabuka.
Poenta je u tome da je vaš izbor na šta ćete fokusirati svijetlo – i samim tim, u vašoj je kontroli.
U bilo kojoj izazovnoj situaciji, ako se fokusirate na elemente izvan vaše kontrole, osjećati ćete se kao žrtva. U istoj situaciji, ako se fokusirate na faktore koji su pod vašom kontrolom, osjećati ćete se kao – istinski – lider.
Kada stvari postanu teške, lideri se ne fokusiraju na ono što ne mogu kontrolisati i na taj način se ne odriču svoje moći. Umjesto toga, oni osvjetljavaju cijelu sobu i fokusiraju se na ono što mogu kontrolisati, odnosno na svoje izbore i sposobnost odgovora – i prihvataju svoju moć. Tada biraju najbolji način djelovanja i poduzimaju ga.
Ovakav način razmišljanja je način razmišljanja lidera. Njegova prepoznatljiva karakteristika je „sposobnost reagovanja“ i dovodi do moći, mira i samopouzdanja.
Znate da prihvatate ovaj bezuslovno odgovoran način razmišljanja kad god koristite jezik „Ja“: „Ja sam prolio mlijeko.“ „Ja vidim izbore.“ „ Ja ću to ispraviti.“ Lideri ne koriste jezik koji krivi okolnosti ili druge ljude. Umjesto toga, oni potvrđuju svoju slobodu izbora i mijenjaju svoje okolnosti.
Vidimo se kasnije aligatoru
U poslu i životu možete očekivati česte susrete sa zastrašujućim stvorenjima poput aligatora i drugih naizgled prijetećih smetnji. To je samo priroda stvari.
Ali kad se to dogodi, nemojte glumiti bespomoćnu žrtvu okolnosti. Umjesto toga, izvadite baterijsku lampu, razgledajte oko sebe i odaberite kako ćete reagovati. To rade istinski lideri.
Članak „Why True Leaders Never Blame Others (Or Circumstances)“ autora John Rex-a preveden je sa Forbes.
