Odrastanje, potraga i propitivanje, oblikovanje vlastitog glasa i odvažnost da se njime govori – nikad nije bilo jednostavno, a uvijek je daleko od romantične predstave razvoja kojom je naša kultura preplavljena. Zadatak je to s kojim se suočavamo kao pojedinci, bez mogućnosti delegiranja.
Svejedno, „odrastanju dječaka jednako se pogrešno pristupa kao i odrastanju djevojčica. Često kažemo da je do mentaliteta, ali nije samo to – mnogo je čega tu uključeno. Potrebno je mijenjati perspektivu, a zadatak nam je smanjiti jaz između roditelja i djece, djece i mogućnosti“, ističe tokom našeg razgovora Amra Šabić, direktorica za razvoj i edukaciju kompanije HulkApps.
. . .
#ThePinkIndustry predstavlja: Amra Šabić, direktorica za razvoj i edukaciju kompanije HulkApps
. . .
Za veću i vidljivu promjenu nužan je sistem, ali desi se da je dovoljna i jedna osoba. Obrazovni put Amre Šabić (1989) slikovito prikazuje potencijal za moć koju nose pojedinci i njihova upornost. Po svršetku osnovne škole, kao predana košarkašica, upisuje sportski smjer u Petoj gimnaziji u Sarajevu. Nakon dvije godine, međutim, mijenja odluku i odlučuje se za matematički smjer. Kako u tom trenutku Peta gimnazija nije imala matematički smjer, jednostavno je pitala: „Šta je potrebno da se smjer napravi?“ i potom, jednako jednostavno, okupila desetero učenika, dovoljno za formiranje razreda. Po okončanju srednje škole upisuje i završava Fakultet za saobraćaj i komunikacije, odsjek komunikacije.
Odrastanju dječaka jednako se pogrešno pristupa kao i odrastanju djevojčica. Često kažemo da je do mentaliteta, ali nije samo to – mnogo je čega tu uključeno. Potrebno je mijenjati perspektivu, a zadatak nam je smanjiti jaz između roditelja i djece, djece i mogućnost
Inženjerka i mentorica, trenutno je zaposlena kao direktorica obrazovanja i razvoja u IT kompaniji HulkApps, gdje je posvećena stvaranju platforme za stručnjake i one željne znanja u oblasti tehnologije.
Stručnost, besprijekornost i radoznalost – ovim bi se riječima mogao opisati njezin pristup poslu, a tokom našeg razgovora doživljavam je kao rijeku, šumnu i bistru, silovitu, a neometajuću. Naoko jednostavno, a ustvari beskompromisno nalazi svoj put ne remeteći druge.
Pritom, uočiti talente u drugima i pomoći im u ostvarenju njezin je posao, ali i lično ispunjenje. „Bez obzira na sve odlične potencijale u pojedincima, ne uočavam kvalitetne sisteme edukacije pa ostvarenje izostaje i mnogi ljudi vode ne baš tako lijepe živote. Uz činjenicu da znam prenijeti znanja i uživam u tome, ova činjenica mi je dodatan podstrek da se bavim ovim poslom“, iskrena je. „S druge strane, ljudi uočavaju nedostatke sistema, mentorstva i mentora, ali očekuju i traže mentorstvo, i to je odlično!“, dodaje.
Pritom, vjeruje da je direktno učenje, Learning by Doing najbolji način usvajanja znanja i vještina. Drugi najbolji način upravo je primjer i mentorstvo: „Mi učimo tako što nešto radimo: projekte radimo od početka, ispravljamo u hodu. Vjerujem da podjednako vrijedi i ‘People are learning while I'm doing something’, ljudi uče dok ja radim. To je važan vid mentorstva koje ljudi dobiju, htjeli – ne htjeli“, pojašnjava.
Licem u lice sa svakodnevnim problemima često previdimo onaj najvažniji, početni – komunikacijski. Naučiti misliti i govoriti, steći vještinu mišljenja svojstvenu određenoj disciplini i održati znatiželju. A danas dodatno snalaziti se u, za laike nesređenom univerzumu internetskih pretraživača i virtualne stvarnosti, zahtjevno je.
Zanimalo me: jesu li naši životi i svakodnevnica okovani algoritmima?
„Ulazak u IT industriju velik je izazov: prva prepreka je upravo komunikacijska – morate naučiti misliti i govoriti na tom jeziku, steći vještinu pretraživanja. Laički, jasno vam je šta trebate, ali kad pretražujete, shvatite da pretraživač ne funkcionira tako, nije to način na koji pronalazite ono što vam treba“, govori dodajući da je rješenje edukacija. „Dugo sam radila u odjelima za edukaciju, i još sam tu. Mnogo je tih resursa, to je kao neorganizirana šuma. Da bude jasnije, navest ću primjer: da uđem u hiruršku salu gdje se obavljaju operacije i da mi kažu ‘Daj mi štagod!‘, neću znati šta je to, kako izgleda, čemu služi, gdje se nalazi, trebaju li mi ruke biti sterilne. Isto tako, kad pretražujete neke teme, prvi put se susrećete s njima, zapitate se: ‘Znam li ja uopće govoriti ovaj jezik?’
Dakle, važno je pitanje kako doći do, za pojedinca, relevantnog sadržaja. Ističe kako je formalizam i izbrisana granica između ideje edukacije i istinske edukacije ljuti: „Pišemo li samo da bismo napisali, radimo li samo da bismo uzeli naknadu, nudimo li tek ideje edukacije, a ne i samu edukaciju i istinsko znanje potrebno pojedincu da izgradi nešto? Često smo svjesni određenog problema, ali ne znamo kako ga riješiti i kome se obratiti za pomoć. Danas ako odete nutricionisti, postoji velika šansa da ćete dobit samo prijedlog jelovnika. A, ustvari, vama treba da vas neko educira kako sami da sastavite jelovnik.“
U Bosni i Hercegovini značajan problem je neadekvatnost, neprilagođenost i neprilagodljivost obrazovnog sistema: „Nastavni proces nepotrebno je opterećen, previše je nerelevantnog sadržaja u određenom trenutku. Tehnologija se brzo mijenja, mi smo navikli na školski sistem, a trebaju nam aplikativna znanja“, ističe naša sagovornica te se prisjeća toka vlastitog studija. Tačku preokreta desila se tokom master studiju: pohađajući BIT Camp u organizaciji BIT Alijanse. Prošavši selekcijski proces, narednih šest mjeseci provela je u intenzivnom cjelodnevnom učenju koje joj je, kako kaže, transformiralo život i karijeru i dalo priliku da se educira u pravom smislu.
Po okončanju studija zapošljava se u IT sektoru, a u kompaniju Mistral prelazi s namjerom da bude jedan od edukatora i tu ostaje narednih pet godina. Gigi School of Coding svojevremena je edukacija u trajanju od četiri mjeseca; preostalo vrijeme dok nije zauzeta na GSoC bila je angažirana kao programer, na projektima, na kojima je sticala praktična znanja i vještine. Sticajem okolonosti GsoC prerastao je u Paragon, devetomjesečnu edukacija koja je rezultirala visokim stepenom zaposlenosti kvalitetno obučenih ljudi.
U HulkAppsu je već sedam mjeseci. U različitim sredinama – od malih startupa do velikih korporacija – uočava slične obrasce i zajedničku nit pa govori: „Različite firme i različiti sistemi, ali dosta je toga i zajedničkog. U svakoj sredini vidjela sam rast i tranziciju, odnosno, šta je neophodno da se tranzicija preživi. Učestvujući u tim procesima i posmatrajući, učila sam. Sad nastojim prenijeti i aplicirati ta znanja.“
Kako u IT sektoru, tako i na polju brojnih društvenih izazova, po identifikaciji bilo kog problema, nužno je odrediti odgovornu osobu, a rast i pojedince i kompanije primorava na fleksibilnost. „Sistem je živ proces kontinuirane promjene, transformacije. Već dok implementiramo neke promjene, moramo biti svjesni da će nam uskoro trebati drugačiji sistem. Važno je da ljude integrišete u sistem tako što ih edukujete. Oni borave i posmatraju, ostvaruju interakcije, slušaju predavanja i provode pauze. Mogu da vide i osjete šta se od njih očekuje. Na ovaj način se omogućava kvalitet i lojalnost uposlenih“, ističe.
Za kraj našeg razgovora opušteno i neformalno, veselo dodaje: „Najsretnija sam osoba koju poznajem.“
Ako su promjena i naviknutost na nju, želja za saznanjem i traganje preduvjeti postojane radosti kojom odiše naša sagovornica, ima smisla to što govori.
. . .
Čitajte i PIT Industry 2024: Dobrodošli u pametnu i autonomnu tvornicu!
